Odnos između prirodne prisutnosti i svijesti

Sve što je u svemiru je i u čovjeku, a ako nešto nije u čovjeku, također ne može biti ni u svemiru

Čovjek je jedino biće koje može izvagati svoju prirodnu prisutnost. Ni jedna druga biljna ni životinjska vrsta ne može u potpunosti izvagati svoju prisutnost.

Svaka fizička forma se kao ruska babuška sastoji od dvije babuške – vremenske i prostorne – babuške svijesti i babuške prirodne prisutnosti, koje su jedna u drugoj. Kod manje razvijenih vrsta, npr. kod majmuna, babuška svijesti manja je od babuške prirodne prisutnosti. Dakle, majmun je i dalje instinktivno biće. Čovjek je u biti prvo i jedino biće u svemiru u kojem se taj omjer podudara. Dakle, svojom dušom ili slobodnom voljom, kao jedino biće može u cjelini odvagati svoju prirodnu prisutnost.

Svi mi, oblici svemira od prvog atoma do čovjeka, imamo jednu prisutnost. Stoga smo prema prisutnosti svi isti – svi ili sve je jedno od istog duha. Razlikujemo se prema duši odnosno svijesti, koja je vremenski dio svake prostorne prisutnosti. Kod formi u kojima je babuška svijesti manja od babuške prirodne prisutnosti, one su zarobljene jedna u drugoj, jer je duša zarobljena u fizičkom tijelu. Zato te vrste ne odlučuju same o svojim reakcijama – svom djelovanju, nego ih vodi podsvjesni instinkt obrane vlastite prisutnosti. Dakle, možemo reći da je instinkt samoobrane jači od njihove volje.

Duša čovjeka nije uhvaćena u fizičkom tijelu – ona je slobodna. Prema ovoj karakteristici, čovjek je analitičko biće ili biće slobodne volje, ili sedmi dan. U tome je razlog, da se s rođenjem čovjeka evolucija prirode zaustavlja. (Sedmog dana Bog je odmarao)

Od tada je mačka samo mačka i miš samo miš. Prirodne vrste od tada se prilagođavaju samo još oblikom, bojom i sličnim, ali njihova suština ostaje ista. Prvo je dakle bilo traženje i stjecanje bića koje bi moglo prepoznati tajne života, ali kad se pojavilo svjesno biće, počela je druga mutacija – ljudska potraga.

Čovjek je, na primjer, prisutan na Zemlji, a može razmišljati o stvarima koje su milijardama svjetlosnih godina daleko od njegove fizičke ili prostorne prisutnosti. Svi ostali oblici vezani su za svoju prisutnost i time na trenutnu stvarnost ispred sebe.

Prema tome, čovjek je kao zbroj svih stvorenja ispred sebe, jedino stvorenje koje može svojom dušom ili unutarnjim svijetom uspostaviti ravnotežu odnosno razvezati samog sebe, a time razvezati i sve stvorenje. Nijedna druga vrsta ne može prihvatiti smrt odnosno odvojiti svoj vremenski dio od prostornog dijela. Ne može odvojiti svijesti ili dušu od fizičke prisutnosti ili tijela. Čovjek je jedino stvorenje koje prema pravilu unutarnjeg odbitka ili duše te vanjske sume ili fizičke prisutnosti rezultira nultu točku sadašnjosti.

Svi ostali oblici se u odnosu na razlike u njima odražavaju kao instinkti ili intuicija. U čovjeku je omjer između svijesti i prisutnosti 1 : 1. Iz tog razloga čovjek može okrenuti svoj pogled te je analitičko biće, odnosno. biće slobodne volje. (Izvorni Grijeh)

Prema ovom pravilu, čovjek se treba sam izbalansirati. Čovjek je jedini oblik prirode, koji spada pod pojam samoodgovornosti. Tome ne može pobjeći. Tko ne gospodari samim sobom, progoni ga razlika, i zato mu vlada stihija.

Izmjera cjelokupnog čovjekovog odbitka pokriva cijeli evolucijski lanac odnosno. cijelu hijerarhiju prirode ispred njega. To je lanac prirodnih procesa stvorenja ili rođenja svemira. Taj lanac od šest razina prirodnih procesa (šest Božjih dana), počinje s prvim valovanjem, svjetlom, i nastavlja se kroz svijet atoma, molekula, spojeva, svijet biljaka, hladnokrvnih životinja, do toplokrvnih životinja, a završava čovjekom.

Dakle, čovjek je zbroj svih razina ili svih oblika stvorenja ispred sebe ili sedmi dan. On je na vrhu hijerarhije, jer je nositelj svih vremensko-prostornih transformacija ispred sebe. Prema tome u čovjeku je cijeli zapis, primjerice: atoma, kamena, mrava, ribe, drveta, srne, dupina itd. Međutim, ni u jednom od svih oblika nema cijelog zapisa čovjeka odnosno. svemira. U mravu ga je primjerice znatno manje nego u dupinu.

Iz razloga što je čovjek na vrhu hijerarhije prirode, istovremeno je i biće s najviše nedostataka. Tako može biti najgore biće i uzrokuje najviše patnje i zla. U isto vrijeme čovjek je najnestabilnije biće od svih stvorenja, jer mora svaku informaciju dobiti sam, svojom analizom. Stoga je kod njega mogućnost pogreške najveća.

Točnost manje razvijenih vrsta ovisi o stupnju razlike između svijesti i prirodne prisutnosti. Nerazvijenije vrste imaju manju razliku od razvijenijih. Razlika u mrava je primjerice mnogo manja nego u majmuna. Razlika se očituje kao slobodan oblik ili osnovni instinkt, koji djeluje prema pravilu najmanjeg otpora i uvijek pronalazi najkraći put.

Prema tom pravilu najčišći oblik života je njegov prvobitni oblik. To je strujanje valova ili svjetlosni snop. Zato je svjetlost temelj života i simbol Boga, a brzina svjetlosti (c) jedini upravitelj cijelog svemira.