Uhvaćenost u razliku do savršenstva

Ljudi koji si dopuste nesavršenstvo, su najnormalniji

UHVACENOST-U-RAZLIKU-DO-SAVRSENSTVA
UHVAĆENOST U RAZLIKU DO SAVRŠENSTVA

Svaki oblik života: cvijet, leptir ili čovjek ima toliko boja, koliko odstupa od savršenstva. Svaka fizička prisutnost, uključujući i ljude, je veće ili manje povlačenje ili odstupanje od savršenog stanja. Kao planeti i mi smo u orbitama koje određuju naše odstupanje od savršenog stanja. Međutim, samo odstupanje nikad nije bilo problem. Jedini problem je naše prihvaćanje odstupanja.

Naše odstupanje od savršenstva je tako veliko, da bi čovjek koji bi ga trebao usvojiti u tren oka zasigurno poludio. Kada bi u tom trenutku vidio svoje stvarno stanje, koliko je njegovo odstupanje od savršenstva – koliko je nepravilnosti, to zasigurno ne bi mogao prihvatiti. U istom trenutku bi poludio.

Tako je čovjeku dano svo njegovo vrijeme – njegov vijek, zato, da nauči prihvaćati svoja odstupanja. Što, više svoga odstupanja prihvati, te pristaje na vlastitu nesavršenost, ljudskiji je.

Svi mi smo rođeni nesavršeni, a učimo o savršenstvu, to je naša zadaća. Tek kad naučimo sve o savršenstvu, možemo prihvatiti svu svoju nesavršenost. Kada ćemo biti u stanju prihvatiti sva svoja prirodna odstupanja, tada ćemo stvarno prihvatili sebe i tek tada ćemo sebe razvezati.

Veže nas razlika u nesavršenosti. Kolika je tvoja razlika, toliko te ona veže, jer si zarobljen u njoj. U razlici si zarobljen iz razloga,  jer misliš da si pametan, a nisi. Da si dobar, a nisi. Da si pošten, a nisi. Da si normalan, a nisi.

Tako si definiraš karakteristike koje nemaš. Time, što si određuješ svojstva koja nemaš, u isto vrijeme si definiraš pravila, kulturu i načela, te se postavljaš u određeni položaj, koji je u osnovi samo tvoj kavez – tvoja zarobljenost u razlici. Život ti govori “U ovom kavezu bit ćeš sve dok  ne prepoznaš sve svoje nesavršenosti.” “U kavezu vlastite ili snene savršenosti najlakše i najviše naučiš o vlastitoj nesavršenosti.”

Temelj čovjekovog odstupanja od savršenstva je činjenica da je smrtan. To je najveće moguće nesavršenstvo u usporedbi s Božjim savršenstvom. Zato je svaki čovjek koji za sebe vjeruje da je pametan, inteligentan i pravilan, u suprotnosti s činjenicama. Sama činjenica da je smrtan, degradira ga – sama ta činjenica mu govori da je u potpunosti nesavršen.

Zato se već jednom suoči sa svojom nesavršenošću i dnevno je prihvaćaj na sebe, koliko god možeš. Tako se razvezuješ samog sebe. Sebe ili onog, o kojem zapravo nikad nisi znao ništa, ne znaš i nikada nećeš znati ništa. Tako se razvezuješ. Kada više ne budeš osjećao potrebu za pravilnošću, osjećat ćeš se puno bolje.

Nije li teško biti pravilan? Stalno trebaš obraćati pozornost na svoje ponašanje, artikulaciju i pravilnosti. Na primjer, kada konačno pristaneš na to da nisi lijep, zapravo postaješ lijep. No, dokle god misliš da si lijep, ti nisi lijep. Time samo praviš razmak, i ljudi te se boje. Boje te se, jer vjeruju da si prelijep i svatko se boji da bi te uprljao. Tako se samo stvara razmak koji otuđuje i stvara usamljenost.

Što više čovjek prihvaća odstupanje, ljudskiji je. U tom smislu, Isus Krist je bio najljudskiji, budući da je u potpunosti prihvatio svoje odstupanje od pravilnosti. Nijedan Zemljanin mu nije ni blizak, jer se svaki osjeća pametnijim, inteligentnijim, točnijim. Svatko se više ili manje bori za svoje principe i svoja prava. Isus ih nije tražio, jer za to nije imao razloga. On je svoje odstupanje na svom putu prihvaćao. Tajna Božjeg posinjenja je upravo u punom prihvaćanju vlastitog odstupanja ili u potpunoj odanosti pravilima života.

Mi ljudi imamo problem samo tamo gdje nismo spremni odstupiti od vlastitog savršenstva ili točnosti. Kad kažeš nekome da prihvati svoje slabosti, odgovara da one ne postoje, te počinje nabrajati svoje prednosti.

Savršenstvo je postala najveća opsesija današnje generacije. Savršenstvo se počelo masovno reklamirati kao najviša vrijednost čovjeka, a žene je posebno prevario taj svijet. Svugdje se govori „Budi samo svoja, savršena si.” Zato moderna žena kaže „Lijepa sam, pametna sam, samouvjerena, ja sam savršena.” Međutim, na kraju je usamljena kao posljednja grana umirućeg stabla. Toliko se odvaja od stvarnosti života.

Život je tajnovit, jer svoje najdublje istine govori na najjednostavniji način, jednostavnim ljudima. To je oduvijek bilo tako. Kroz povijest su se tako otkrivale najveće tajne, koje su otkrivale život. Gospodin govori „Samo tako vam ih mogu pokloniti, one su kao skromni šumski cvjetovi i to su moji najmiliji.”

Ljudi koji si dopuštaju nesavršenstvo su najnormalniji i na taj si način dopuštaju razumijevanje. Savršenima je potrebna virtualnost, potreban im je samo virtualni ritual. Poput srednjovjekovne gospode, koja je bila savršena, a doslovno zatočena u mentalnim tamnicama. Što je više čovjek savršen, manje osjeća život i ima manje od njega.

Nekad su u ruralnim područjima živjeli zdravi ljudi i još i danas tamo možeš susresti zdravog čovjeka. To su bili jednostavni ljudi koji su nosili svoj svakodnevni križ nesavršenstva. Govorili su: „Veliki smo siromasi, neka nam Bog pomogne.” Tako su molili Boga. I govorili su istinu. Jer svi smo mi siromasi, izgubljeni u vremenu i prostoru, i neka nam Bog pomogne na tom putu kroz život.