Refleksija

Postoje samo dva načina – čovjek ili sve lovi ili je zahvalan za ono što ima

REFLEKSIJA
REFLEKSIJA

Cijela priroda reflektira lijevo u desno i desno u lijevo – na primjer lijeva polovica mozga radi za desnu polovicu tijela i obratno. Planeti određuju položaj Sunca i obratno.

Po tom prirodnom ili Božjem pravilu dva su čovjeka također jedno drugome refleksija vlastitog mjesta. To znači lijeva u desnu i desna u lijevu: prvi je u biti lijevi na desnoj strani, a drugi desni na lijevoj strani, nitko na svojoj. Zato, ako ja umjesto tvoje živim vlastitu refleksiju i ti umjesto moje svoju, ostajemo ti i ti i ja i ja, a nigdje nikoga nema.

Samo ako ti dopustim da staneš na mjesto svoje refleksije i ti meni na mjesto moje, nastat će među nama krug  ja i ti. Taj krug je svijet odlaska od sebe, u kojem polako i svatko za sebe napušta mjesto refleksije i ako smo skromni, strpljivi, odani i zaista poštujemo što nam je dano, jednom otići ćemo iz tog mjesta u cjelini i jedno po drugome otvoriti krug Životu.

 A do tada odsjaji već odavno ugaslih svjetala jedno po drugome hvataju svoje smjerove.

Refleksija je lov na mjesto, refleksija refleksije zauzimanje mjesta. Refleks je reakcija ili nešto bez podatka, bez logike. Čovjek sve lovi refleksno, ne možeš ništa protiv toga, ali tvoja je savjest jača od svakog refleksa. Imaš um, zato možeš vidjeti sve svoje reakcije – prihvati nelogičnost svojih reakcija i priznaj sebi svoje neznanje, sve dok imaš raskršće koje ti omogućava da budeš toga svjestan još u svojoj svijesti i nemoj loviti svoju poziciju jer tu ćeš svijest izgubiti. Svijest je u tom trenutku najjača jer sve postaje krajnje jednostavno. Ali problem nije u svjesnosti, niti je ikada bio – problem je u sebičnosti.

Živimo v međuprostoru između svega i ničega i blago ljudima dok se ništa ne aktivira.

Svaki pojavni oblik je samo refleksija. Nisi na svojem mjestu, nego na svakom drugom, nema te jedino na onom koje smatraš svojim, samo si refleksija ili odsjaj svih ostalih mjesta.

Svaka refleksija je uhvaćenost u križ, a refleksija refleksije pokušaj raskršća. U svim refleksijama nedostaje ishodište – zaustavljeno mjesto ili pokriće. Refleksija te stalno prestiže, a kad bi se mogao zaustaviti, otvorio bi mjesto nekom ili nečem drugom i tako bi otvorio mjesto svijesti.

Postoje samo dva načina – čovjek ili lovi sve što može ili je zahvalan na onome što ima. Ili čovjek lovi vrijeme svojega raskršća ili vrijeme nečega ulazi u njega i raskrštava ga. Vrijeme je dano čovjeku i kroz vrijeme čovjek ili pušta ili se drži refleksije. Ako loviš vrijeme za sebe nemaš vremena za druge, ali i ti si netko drugi – život. U lovu na vrijeme nema mjesta za život, postoji samo praznina čovjeka kojem nešto nedostaje.

Taj svijet je svijet refleksije, na ovome svijetu još nije bilo čovjeka, ali bilo je mjesto čovjeka. Svaki je čovjek u svojem životu već došao do praznine manjka čovjeka u sebi. Ona je bila samo prividna, zato je čovjek mogao odvraćati pogled od nje. Nije ti poznat pritisak stvarne praznine, praznine čovjeka kojem nedostaje drugi čovjek i ponor svijesti o izgubljenoj Svijesti.

Ne možeš dati život nečemu s čime ne živiš, ono nema pojavni prostor. Dok čovjek stoji na svojem mjestu može se potruditi nešto zavoljeti, ali tek kad se makne sa svojeg mjesta da bi se nešto dogodilo, stane na put čovjeka. Čovjek koji s ničime ne živi, traži od drugoga da živi po njegovom i osuđuje za vlastitu nesavršenost, u svim svojim nijekanjima samo traži potvrdu sebe samoga.

Zbog svih svojih zahtjeva čovjek komplicira i ograničava život u sebi, a sve bi bilo i jest krajnje jednostavno da čovjek ne komplicira stvari svojim potvrđivanjem. Nije teško zakomplicirati, već pojednostaviti do temelja jer za kompliciranje nije potreban tvoj odmak, ali za pojednostavljenje jest.

U tom trenutku ljude najviše boli činjenica da ne žive ni sa kime i ni sa čime. Nekad su ljudi živjeli barem za nešto, poštovali su tajnu života i zato nisu padali u vlastitu refleksiju refleksije. Čovjek poznaje sve oblike vlastitog potvrđivanja, ali ne poznaje tajnu svojih riječi, pjesama, koraka.

Zar misao daje snagu riječi, glas snagu pjesme i pokret tijela snagu koraka? Ako je tako, što pokreće misao, glas, tijelo? Nema ničega, ali opet, kad se misao i glas utišaju, a korak zaustavi, svakome je jasno da je nešto bilo. Svi nose sjeme beskonačne jednostavnosti – tajnu Savjesti u sebi, ali samo skromni, ponizni i odani imaju snage pristati na jednostavnost u sebi.

Refleksija je odsjaj kojeg odana osoba napušta i tako ostavlja mjesto refleksije refleksije. Pod kutom od 45° ljudi mogu loviti svoje mjesto ili refleksiju nečije refleksije jer odani su nosili križ refleksije. Pod kutom od 90° svaka refleksija nestaje jer svijest postaje jača od refleksije.

Isus je kročio krvavim putem odstupajući od svoje refleksije, a odstupio je u potpunosti. U potpunosti je ostavio svoje mjesto i otvorio mjesto čovjeku.