Oproštaj

Napuštaj sve što smatraš svojim i polako će te napuštati sve što te drži u svom vlastništvu

OPROSTAJ
OPROŠTAJ

Probudi se iz svega što posjeduješ, u tome tvoja duša spava – otiđi od toga još danas, da zauvijek ne zaspiš u tome.

Samo probuđen možeš otići od zadnjeg što posjeduješ – od svega što si oduvijek mislio da jesi – od samoga sebe. To je tvoj posljednji i jedini oproštaj.

Sve što radiš za sebe, veže te za vlastito sjećanje – za samosvijest. Samo onome čemu daješ prednost pred sobom, daruješ srce i tako u stvarnom odnosu zaboravljaš na sebe te prirodnim putem odlaziš od sebe.

Tvoja bit, očima nevidljiva, čini od tebe zvijer u svemu što radiš za sebe i rađa čovjeka u tebi kad u neznanju učiniš nešto za drugoga.

Tvoja vlastita manifestacija te u očima drugih može činiti dobrim, krasnim i hrabrim  – a u vlastitim bi očima ubio drugoga kao što je Kajin ubio Abela, kad odluku donosi mač života ili smrti – odluka koja ostavlja na životu samo jedno. Tamo odlučuje zvijer ili čovjek u tebi i tamo će sve što nije otišlo od sebe,  potpuno samosvjesno pregaziti i pobiti sve oko sebe. Jedino ono što je u potpunosti zaboravilo na sebe i postalo sjećanje nekoga ili nečega, ostat će čistih ruku.

Moj zaborav – tvoje sjećanje, tvoj zaborav – moje sjećanje.

»Odlazim kamo vi još ne možete.«, u potpuni zaborav, na Očevu desnicu, na mjesto koje je Gospodin pripremio za svakoga tko je potpuno zaboravio na sebe. Dakle, zaboravljen sam u svim manifestacijama i ubijen sam u svim djelima manifestacije, a otišao sam od svega na mjesto zaborava čekati rođenje, da me netko probudi kao živo sjećanje – sjećanje koje tek dolazi i iznova me rađa.

Gospodin je potpuni zaborav. Samo onaj tko je zaboravio na sebe, sin je Gospodinov i njega čeka mjesto u meni.

Samo u potpunoj istini možeš potpuno zaboraviti ne sebe jer sve što sanjaš, čuva te u vlastitoj svijesti. Istinito je samo ono što radiš u odnosu na nešto.

Što je tako bijedno da plačeš, kad postoji toliko toga nevidljivog oko tebe što bi mogao probuditi, ali samo kad ne bi sanjao vlastitu bijedu i njome se u samosvijesti uzdigao nad bijedom Spavača u tebi. Spavača koji čeka samo tvoj vlastiti zaborav da bi mogao postati tvoja radost. Čovjek vidi samo jedno – vidi samo svoju priču. A postoje nebrojene nevidljive priče koje čekaju tvoj zaborav.

To je svijet raskida ili milosti vlastitog zaborava kroz sve što je pred tobom. Za njim dolazi svijet potpune istine kad samozaborav neće biti dovoljan. Potpuna istina zahtjeva potpuno odstupanje od samoga sebe. Dvanaest postaja križnoga puta – dvanaest postaja bitke sa samim sobom.

Vrijeme nepoznanice je milost, a kad dođe vrijeme istine, vrijeme je za bitku sa samim sobom.

Vjera je traženje u traženju, a spoznaja je shvaćanje i prihvaćanje traženog. Samo onaj tko se iz sve snage trudi, moći će shvatiti, a tko se istinski trudi, prihvatit će što je shvatio. Onaj tko se trudio samo za sebe, od shvaćenog će poludjeti.

Čovjek bi mogao biti potpuno spreman  beskrajno unaprijed, iako bi njegov raskid išao za njim. Samome sebi postavljaš granice. Tko djeluje odmah, pod stalnim je stresom vlastite savjesti. Onaj tko zaostaje, još je pod većim stresom jer ga prestiže njegova vlastita podsvijest.

Zašto u vlastitom zaboravu ne bi bio spreman za jedan dan, mjesec dana, godinu dana unaprijed i sve što bi dolazilo, smatrao bi ugodnim. Odanošću možeš biti spreman za cijeli život, a principom za cijeli život kasniš.

Poznajemo više razina budnosti. Veće buđenje, veće osjećanje, veće dubine shvaćanja. Uskrsnuće je istinsko buđenje i krug buđenja je beskrajan u Njemu koji je istinit.

Smisleno je ostati negdje tijekom buđenja, a zatim otići, jer će te stavljati na kušnju vlastništvo probuđenog. Čim postaneš dio pripadanja, predaje te spavanju, zato otiđi onoga dana kada otvoriš oči, makni se od svakog vlastništva, samo tako ćeš se buditi.

Stanja buđenja su nevidljiva stanja. Budi zahvalan svakome koji te budi i otvara ti oči nevidljivog, jer svijet spavanja je svijet duhova. Kada čovjek zaspi u svijet i svijet zaspi u njemu, a blizak u njemu postane dalek. Svijet unutar odnosa postane taman, zato otiđi da ne zaspiš u reakcijama.

Daj djelima smisao i ona će te buditi. Ne boj se za svoje buđenje, potrudi se i Gospodin će te buditi. Postoje djela reakcija koja te uspavljuju i predaju svijetu duhova i djela buđenja koja bude Čovjeka u tebi.

Dovrši sve što si započeo kako bi magnetno polje koje te predaje spavanju popustilo i kako bi mogao otići u samozaborav. Nisi Bog pa da možeš u  odnosu dviju strana ukinuti i zaboraviti samoga sebe. Otići možeš samo kroz svoja djela – samo preko treće točke možeš raskinuti samoga sebe.

Uskrsnuće je konačno buđenje u stvarnost Trojedinog.

Tada više neće postojati čovjek unutar reakcija, svaka će reakcija biti živi čovjek.

Ništa ne pripada tebi, samo oproštaj unutar oproštaja – oproštaj od svakog odnosa i u njemu oproštaj od samoga sebe.

A u njemu On, tvoje živo sjećanje, što se nanovo rađa kao Živi Čovjek.