Prvobitnost

Dopusti vrijeme svojega putovanja – pusti vrijeme događaja naprijed i u miru ovog događaja prolazit će tvoje vrijeme, tvoj život

PRVOBITNOST
PRVOBITNOST

Životinja se ne može sama ukrotiti, može ju ukrotiti čovjek. Ukroćena životinja je zahvalna jer se nalazi u miru ukroćenosti koju sama ne može postići. Čovjek je jedino biće koje može i mora ukrotiti samoga sebe. Međutim, čovjek se ne može krotiti neposredno ili sam po sebi, već samo po savjesti koju u njemu budi sučovjek.

Čovjek nije automatski pametan, već samo toliko koliko može ukrotiti samoga sebe. Tek onda stupa u dijalog, u protivnom samo krati vrijeme drugoj strani i dijeli je u svemu, u čemu bi morao samoga sebe ukrotiti, podijeliti.

Problem je što ljudi nisu svjesni da se moraju sami krotiti jer čovjek kroti drugog čovjeka samo prividno. Istina je da čovjek može ukrotiti ili svladati jedino samoga sebe. Svako dodatno objašnjenje je suvišno, računa se samo duh koji ili jest ili nije smiren.

 »Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. »

Samo milost potpuno Ukroćenog u samome sebi ima snagu krotiti – snagu oprostiti grijehe. Milost koja zaustavlja čovjeka u njegovim nastojanjima kojima prestiže vrijeme  – vrijeme duha u sebi. Svatko za sebe dopušta tu milost – svatko za sebe odlučuje o dlanovima vremena u svojim ili o svojim dlanovima na račun vremena.

Milost je Gospodin, a ti si onaj koji otvara vrijeme milosti.

Vrijeme je nepogrešivo. Svaka nedosljednost je posljedica skraćenog vremena. Sve će biti točno ako otvoriš dovoljno vremena. Razlog kraćeg vremena uvijek je sebičnost. Nemoj misliti na sebe, imaj odnos i otvorit ćeš vrijeme, a vrijeme je majstor u svemu. Nema više vremena unutar vremena, postoji samo vrijeme koje hoćeš ili nećeš pustiti da djeluje. Vrijeme je sada potpuno u tvojim rukama, donijet će ti mir ili će te gušiti u dlanovima vlastite slobode. Vrijeme će promijeniti sve i svakoga.

Moraš znati da je svaka pogreška koju učiniš svjetlo koje te uči pregledati. Pogreška ne može biti sudbonosna, već samo princip da je pogreška došla kroz tebe.

Čovjek nije, niti će ikada biti pametan, može samo pokazati volju, a Gospodin će iscrtati put u njegovo vrijeme.

Prva svijest je prirodno pravilo, svijest o sebi, prema njoj  ljudi jedni druge stavljaju na križ.

Druga svijest je pravilo savjesti, svijest o drugima, prema njoj čovjek nosi svoj križ.

Treća svijest je pravilo vertikale, automatska svijest koja djeluje u čovjeku kao rezultat njegova izbora. Prema njoj je čovjek svjestan svoje svijesti, slobodna volja tražilica otpada, jer njemu već djeluje podsvjesno iz njega samoga. U vertikali nema više traženja kroz odsjaje, postoji samo čovjek u čovjeku ili praznina.

Čovjek je svjestan sebe i drugih  – svijest izvana i iznutra koje djeluju isključivo – ako jedna djeluje, druga miruje. U oba slučaja čovjek osjeća, u prvom slučaju sam po sebi, a u drugom prema suosjećanju. Prema vertikali u tebi automatski djeluje odabrana savjest po kojoj čovjek čovjeku otvara ili zatvara vrijeme čovjeka.

Prema vanjskom odnosu imaš više lica, prema unutarnjem si jedan i jedini. Ogledalo je polovica, koja djeluje kao cjelina/lelujanje valova, zrcalna površina je četvrtina koja djeluje kao polovica/gravitacije, ogledalo u ogledalu je osmina koja djeluje kao četvrtina/magnetizam.

Preko tijela si uhvaćen u osminu koja se nalazi izvan odnosa, u zrcalnu površinu. U onoga koji je molio za milost, sada milost automatski ulazi po njegovoj milosti, a tko je oskvrnuo jedno, ostaje dužan Gospodinu – kako će podmiriti taj dug?

Onaj koji je u tom trenutku mnogostruk, oskvrnjuje jedno i time možeš svakoga poučiti, jedino ne onoga koji mnogostrukošću oskvrnjuje jedno. U kakvoj god priči se to događalo, oskvrnuće je jednako, različit je samo opseg posljedica. Dovoljno je imati snage preuzeti na sebe u ime jednoga i sve će biti podmireno, a ono što ostane nepodmireno djeluje kao magnetizam koji privlači zlo.

Kada dvoje po pravilu jednoga u sebi sjedine četvrtinu, magnetsko polje je svladano za četvrtinu / to znači pokrivanje molekula i čovjeka kao svojstvo. Kad se četvrtine sjedine u polovicu, pokrivena je polovica magnetizma, a kad se polovice sjedine u cjelinu, magnetizam prekrije cjelinu ili sam život. Prvi je svijet logike, zatim svijet situacija ili kontrole, a posljednja je sama prisutnost.

Do sada je čovjek mogao odlučivati o svojim djelima, a od sada može odlučivati i o tome hoće li djelo dopustiti ili preduhitriti. Naposljetku čovjek više neće moći utjecati na vrijeme djelovanja, niti će moći dopustiti ili preduhitriti.

Druga svijest blijedi poput papira pod mojim Suncem, govori Gospodin. Dolazi dan tame i svi će biti nemoćni, a oni koji se uzdaju, imat će snage u Gospodinu upaliti svjetlo na nebu unutarnjeg.

Ljudi vjeruju u sudbinu, ali sudbine do sada nije bilo jer bez obzira na sve, čovjek je do sada mogao birati između svoje strane i druge strane – između osjećanja i suosjećanja. Dolazi vrijeme kad će sve biti tako kako jest, nastupa automatizam tvog izbora i on će biti svačija sudbina.

Druga strana je bez podataka, ali oblikuje se po spoznaji. Čovjek pomoću logike traži podatke, ali samo strpljenjem otvara put prema drugoj strani. Druga strana se najprije aktivirala u nagonima / talasanja, zatim u duši / kruženju i naposljetku u tijelu.

Isus je kročio u potpunu tamu druge strane, otišao je na rub propasti samo zato da bi ti mogao imati podatak. Odanima se čisti i iscrtava druga strana, samovoljnima se čisti zrcalo, a druga strana odmiče – zrcalo najprije očisti savjest, a zatim polako i sve drugo, samo sigurnost u sebe raste, dok ne prekrije baš sve i ostane samo jedna strana.

Oni odani su sve manje sigurni u sebe, ali sigurnost je već iscrtana na drugoj strani – u Gospodinu. Kad nastupi stvarnost, odani su sa svime zadovoljni, a samovoljni ni sa čime, iako su sve dobro preračunali. Ali zaboravili su na drugu stranu jer su je izbrisali.

Ti si zrcalo koje reflektira tajnu života. Pošten čovjek govori sa životom u tebi, a nepošten sa zrcalom. Samo prema pravilu unutarnjeg može nastati Živi Život. Stigao je čas kad život u tebi raste, a time i snaga unutarnjeg odnosa, a zrcalo gasi i ostavlja vanjskog čovjeka bez podataka.

Stvarni svijet ti sam govori, a tko živi u usporednome svijetu čudi se stvarnome jer ništa ne odgovara njegovoj predstavi. Svi mi živimo djelomično u usporednome, a djelomično u stvarnome svijetu. Stvarnost svakoga razbistri, a usporedni svijet čovjeka osljepljuje i oglupljuje.

Samo stvarnost spaja ljude, a virtualnost ih uvijek razdvaja. U stvarnosti čovjek razgovara s bližnjim, a u virtualnosti sa strancem, jer ostaje na svom mjestu bez obzira na sve. Kad promatraš čovjeka sa svoga mjesta, uvijek ga dovodiš u neugodan položaj. Za njega možeš znati samo ako staneš na njegovo mjesto.

Svi smo uhvaćeni u vlastiti san poput ptica u tuđe mreže, no ipak, samo iz tankih niti svojih mreža pletu se krila slobode.

Život je pun zapleta, sam čovjek je zapleten i svaka ga virtualnost zapliće, a prihvačanje stvarnosti raspliće.

Spoznaja spašava čovjeka od novog zaplitanja, ali rasplesti se može jedino ako se odmakne od samoga sebe. Sebičan čovjek  će se uvijek zaplesti u sebe, jer je sav u sebi. Čovjek se oslobađa samosvijesti ili zaplitanja u sebe jedino ako je svjestan i druge strane.

Čovjek želi slobodu više od svega, ali na putu odavde do tamo sve je puno zaplitanja, a od tamo prema natrag niti jedan.

Čovjek stalno zapliće nekog drugog kako bi ga mogao savladati, ali svladavanjem drugoga čovjek sebe zapliće, a samo ako sebe svlada doći će na put razrješenja.

Život je pun čvorova i svaki pripada tebi. Tko ode i odreže čvor nije ništa učinio, čvor ostaje. Čovjeku donosi mir samo onaj čvor kojeg  će sam razmrsiti.

Čovjek nije svjestan svoga zaplitanja, tek kad mu se nešto oduzme postane svjestan vlastitog zaplitanja. Ljudi stalno odlaze, a zaplitanja ostaju i tad postaneš svjestan da se svaki put zaplićeš sa samim sobom.

Sada se reže nit između stvarnog i usporednog svijeta, sada se dijeli na sve i ništa, iz osmine nastaje cjelina koja prividnu cjelinu dijeli na osmine.

Tvoj križ je tvoja prvobitnost i ako ga prihvatiš, oslobodit ćeš duh od tame. U onome tko izvana sjaji umire sjeme u tami, a tko unutra sazrijeva, budi zrake svjetlosti u ljudima. Svojim očima, srcem i razumom duha oslobađaš od tame, a onaj tko živi refleksiju na ramenima sučovjeka, ostavlja vlastiti duh u tami i u njemu postaje mrtav i krut.

Kao što sjeme niče iz tame, iz tvoga strpljenja progovara duh i niče u život.