Svijet uloga i svijet živog života

Tko može piti iz kaleža svoje smrti, taj može mirno gledati u najvećeg neprijatelja

SVIJET-ULOGA-I-SVIJET-ZIVOG-ZIVOTA
SVIJET ULOGA I SVIJET ŽIVOG ZIVOTA

Svaki čovjek živi tako kao da igra ulogu u filmu, bez ičega živog u njoj. Sve, dobre ili loše, samo su uloge. Jedina razlika je u tome što si netko sam odredi ulogu, a drugi pristaje na dodijeljenu ulogu. Međutim uloga ostaje uloga. Adam i Eva su se obukli, kada su iz živog života došli u svijet uloga, jer je odjeća važna u svijetu uloga, živi život ih ne treba.

Životinje također imaju dodijeljene prirodne uloge, u kojima se osjećaju sigurno. Slon se osjeća sigurno u svojoj ulozi moći i neugroženosti, a mali miš ga uplaši jer se boji malenosti malih uloga. Nemaju životinje, međutim, kao čovjek, moći određivanja niti napuštanja uloga, jer su jedno s njima.

Čovjek je zbog uloga u kojima živi u stalnom grču. Podređen  je u grču prihvaćanja dodijeljenih uloga – samovoljni u grču prekratkog užeta, jer ulogu želi uspostaviti beskonačno, ali to nije moguće.

Smrt je prisutna samo u svijetu uloga i nije živa činjenica. Velika je toliko koliko su velike uloge. Kad je Isus izbrisao svoju ulogu, time je pobijedio smrt, pa Je rekao: “Svršeno je.” Presijecale su ga uloge, a njegove više nije bilo među njima. Kao prvi koji je odredio mjesto bez uloge, otišao je zdesna Bogu, čekati stvarnosti tog mjesta – mjesta bez uloga. On je temeljni kamen za mjesto bez uloge iz koje će ustati kada drugi potvrdi to mjesto i u njega izlije svu svoju bit.

Čovjek se mora dva puta predati. Prvi put se predaje pred drugima – s tim da prihvaća uloge koje su mu nametnuli drugi. Drugi put se predaje samom sebi – s tim da razumije da je i on sam samo uloga i da je napušta, i stupa na mjesto bez uloge – na mjesto gdje počinje Živi Život.

Podređen koji je prihvatio dodijeljenu ulogu, prihvaćena uloga dodijelila je dug koji mora pokriti s dosljednošću i točnošću, inače se u njemu pojavljuje napetost u obliku otpora. Svatko tko dosljedno i pravovremeno analizira život, izravno se rješava zarobljenosti u svojoj ulozi, tko je u potrazi za najlakšeg  prihvaćanja dodijeljene uloge, nada se sreći te ide po svijetu zaslijepljen i neprosvijetljen i može ga zavarati svaki špekulant.

Kada se mjesto bez uloga potvrdi, aktivira se beskonačnost. Isus je stupio na to  mjesto u prazno, bez ikakvih jamstava. Danas, kada je mjesto bez uloga već pokriveno, pa stupamo u njega u miru, jer nam Isus osigurava par za Živi život. U trenutku kada je mjesto bez uloga potvrđeno, ljudi nesvjesno počnu napuštati svoje uloge i stupaju u njega.

To su nesvjesni mehanizmi, koji prema našem opredjeljenju djeluju mimo naše volje. Samostalno se počne buditi između dvoje Živi život, jer počnu mijenjati mjesta. Dok   su samo prihvaćali dodijeljene uloge jedan od drugoga, mogli su biti samo u miru, živi međutim nisu bili.

 Kao metafizička bića prisutni smo u svakom trenutku, međutim živi smo samo kad smo potvrđeni od drugog čovjeka.

Svatko tko si je sam odredio ulogu, živio ju je na račun onih koji prihvaćaju dodijeljene uloge. Sada se za njega aktivira beskonačnost uloge koju je živio, ali se više ne može održavati kroz druge, nego ju mora živjeti svojim životom. Patnja takvog čovjeka je nezamisliva.

Dolazimo u vrijeme najvećih patnji u čovjeku, jer odabrane pozicije dobile su predznak beskonačnosti i počele na svoja mjesta povlačiti svoje podanike. Mnogi ljudi modernih vremena obijesno si pripisuju ulogu i žive ju potpuno bez savjesti – bez obzira na žrtve. Svatko je mogao sam sebe uvjeriti da je „Netko“ i počeo to živjeti, glavni promotor toga su bili mediji. U tom času svatko može stati pred ogledalo i reći: “Ja sam Netko, nitko mi ništa ne može.”, a činjenica da taj „Netko“ također živi, jer je u igru stupio koeficijent beskonačnosti. U duhu vremena sada je to moguće, kao što je podređenim omogućeno da napuštaju svoje uloge i kreću u vlastiti mir.

Prije je u međuodnosima vlastitih sadašnjosti postojao neutron, koji je bio ekvivalent odstupanja u prošlost i u budućnost. U konačnom stanju, kada neutrona više nema, vlastita djela vezuju se isključivo za pojedinca jer nastupa sadašnjost s predznakom beskonačnosti – odnosno cjelokupne sadašnjosti. Svatko je stigao do svoje krajnje točke, koja je uvijek on sam i to mora sada odvagati: napustiti svoju ulogu, ili ju početi živjeti neograničeno.

Život je uvijek u tebi – mjesto života nosiš u sebi. Samo moraš stupiti na njega, a to se događa kada osvijestiš sva stanja.

Čim nešto osvijestimo to više ne vlada nad nama. Ulogu za koju znaš da je samo uloga i da nema nikakve veze sa životom s lakoćom napuštaš. Radi se samo o osvještavanju. Tko će se u posljednjem trenutku, kada patnja u njemu samom postane neodrživa, okrenuti prema Isusu, Isus će moći s njim biti u živo. Dok ga zoveš snovito kroz svoju ulogu, ostaje nijem, jer ga u tom svijetu nema.