Vrijeme odmjerava događaje

Što više žudiš za nečim, više gubiš ono što već imaš

VRIJEME-ODMJERAVA-DOGADAJE
VRIJEME ODMJERAVA DOGADAJE

Volju za djelovanje daje duh, volju za završavanje daje duša. Također, duh pomiče stvari, iako mnogo opasnije od duše, jer duh je vrijeme, koje vije gdje želi i ne poravnava ništa, samo duša može i treba odvagati duha, čak i unatrag – ako ne može, sve stoji.

Sve je istinito, međutim, sve je san, sve dok živiš svoj usporedni svijet, tek nakon što istupiš iz igre svojega, stupiš na put istinitoga.

Sve  teče u usporednim svjetovima – svjetovima snova, samo ono što se odvoji od vlastitog otvara istinski prostor – mjesto za život.

 Ako previše žudiš za nečim, izgubit ćeš i ono što već imaš

Svaki događaj koji svjesno izabiremo donosi ovisnost nekoga – svaki koji nesvjesno prihvatimo, nas oslobađa. Posljednji događaj – prihvaćena smrt – te oslobađa i neprihvaćena smrt konačno zavezuje duh, dušu i tijelo, jer ne može se umrijeti u usporednom svijetu.

Dok god je dvoje, usporedni smo i svaki može igrati što god želi, ali kada svatko bude morao imati svoj put, nitko više neće biti u mogućnosti igrati usporedno prekriženih ruku.

“Neka ljevica ne zna, što radi desnica”, da ne odeš na put posljednjega prekrižen u svojim dlanovima. Jer uvijek kad si svjesno darivao, više si za sebe uzimao kao davao i  tako drugome u ruke položio križ na putu vlastitoga.

Magnetski valovi pokreću svrhe, misli, sve… a ne ti. Čovjek je zarobljen u njima, ne zna što ga dotiče, ne što dotiče. I ako ne zna odakle dolazi njegova misao, kako bi  stoga mogao određivati događaje?

Nismo na tržištu događaja života, da bi mogli izabirati. Tako crtamo samo paralele života, koje se Istinitog niti ne dotiču.

Čovjek je kao ton koji odzvanja. U životu možeš izabrati hoće li tvoj put biti paralelni ili ćeš od svog puta barem malo odstupiti i u odvajanju otvarati cvjetove života. Svi usporedni svjetovi su filmski i kada je film gotov, pokazuju svoju prazninu. Svi svjetovi koje si otvorio sa svojom ljubavlju, su kao pupoljci koji se otvaraju kada ode sve što je tvoje tamo odakle je uvijek odzvanjalo i pozivalo te na put istinitog.

Nije bit u plesaču koji pleše, već u prostoru koji plesač otvara svojim pokretom. Nije važan ton koji odjekuje, važan je prostor koji otvaraju tonovi.

Pleši čovječe, pjevaj i igraj, kako ti govori srce tvojih snova, međutim, odbrojavaj se kod svakog koraka, da će život imati mjesto i da će Gospodin moći dobrojavati i odjekivati u tebi. Budući da ne znaš odakle dolazi tvoja misao i nikada nećeš znati, a za svaku tvoju misao zna Gospodin, koji se brine o svim događajima. Ti, međutim, prihvaćaj ono što ti je dano i otvorit ćeš putove životu.

Sve na ovom svijetu je prije nego što je, samo što neki love događaje svojega svijeta na račun toga, drugi, međutim, uhvaćeni su u križ ulovljenoga. Dok god živiš ravnotežu onoga prije nego što je, vrijeme te progoni. Kada budeš spreman zaustaviti se, neće više biti vremena koji određuje radnje, već će djelovanje samo diktirati trenutak, te ti  raskrižiti dlanove.

Čovjek se bori i juri kako bi zaustavio vrijeme s nekim djelovanjem, u uvjerenju da će mu upravo to djelovanje donijeti mir. A vrijeme nije u njegovim rukama, stoga to nije moguće. Sa žurbom možeš uhvatiti samo vlak koji je prije nego što je, a u njemu nema mira.

Čovjeku ne može ništa pobjeći

jer on otvara mjesto životu,

pobjeći može samo on sam u svoj usporedni svijet.


Čovjek mora dati na raspolaganje samo ono što nije njegovo –

Gospodinovu prisutnost u sebi samom,

a ljudi svjesno kradu najčistije

za svoj perpetuum mobile.

 

Kad bi samo shvatili

da kradu sami sebi,

jer svaki perpetuum istekne,

samo darovano je neponovljivo i vječno.