Dragocjenost svijesti

Nesvjesnost ili ono iza tebe, što u tebi spava, izvor je svih svojstava života

DRAGOCJENOST-SVIJESTI
DRAGOCJENOST SVIJESTI

U tebi spava ista svijest kao u konju, a u konju je mnogo više naivnosti, straha, jer svijest konja je zarobljena u nesvjesnosti, čovjekova u svijesti.

U tebi spava sva priroda, imaš sva svojstva prirode i kada sudiš nekoga, sudiš svojstva koja spavaju u tebi. S razdvajanjem svojstava ostvaruješ svoj identitet, umjesto da ne bi odlučivao ništa, samo mirno prihvaćao sve i probudilo bi se tuđe u tvojem i tvoje u tuđem. Jer je tvoj krug za tebe premalen, a za drugog je uvijek upravo prikladan. Sa svakim odnosom prema bilo kome i bilo čemu ga otvaraš, s prebacivanjem na solo, zatvaraš .

U neprihvaćanju je ponor usamljenosti, gdje ljude jedni pred drugima glume ljudi, a iza njih samo tuđe oči.

Kada prihvatiš sva svojstva stvarnosti kao svoja, ne gledaš više na ni jedno biće kao tuđe, ni na ljudsko biće kao stranca. Koliko svojstava ne možeš prihvatiti kao vlastita, toliko mrziš čovjeka ispred sebe s takvim svojstvima.

Isus je prihvatio sva svojstva na sebe, zato je Njegova osnova bez grijeha.

“Oduzimam grijehe svijeta”

na sebe prihvaćam sva svojstva ovog svijeta.

Isus je pokrio sva svojstva i prema Njegovom pokriću također i ti učini isto i da više ne bude stranca u tebi, ni iza tebe, samo prijatelji u nesvjesnosti s tobom.

Došao je trenutak, najljepši trenutak – trenutak, kada više neće biti mene, a ni tebe, nego u usvajanje svih svojstava, sve postaje jedno. Onaj tko neće moći, unutar će dijeliti, dijeliti, dijeliti…,  da bi samog sebe odvojio od drugoga.

Jedan je djelitelj, drugi množitelj. Tko u svijesti množi, u nesvijesti dijeli, tko u svijesti dijeli, u nesvijesti množi. Kada je sa spoznajom pokriveno mjesto posljednje podjele dolazi vrijeme posljednje podjele.

Posljednja podjela je smrt.

Dok su podjele i množenja zarobljeni jedni u druge, kao prostor u vremenu i vrijeme u prostoru, sve se rađa: iz zime proljeće, iz proljeća ljeto, jesen, zima… i opet iznova od zime do zime putuje isti krug prolaženja. A sve istinito spava u podjelama.

Kada je posljednja podjela sa spoznajom pokrivena, množenje i dijeljenje se razdvajaju. Tko je djelitelj u paru je s djeliteljem i jedna od drugog, množe iznutra.

Množitelj u paru s množiteljem u paru dijele se u vječnu petlju.

Svaka polovična podjela je u biti množenje kod sebe. Podjela mora biti istinska i potpuna. (Nisi topao, nisi hladan, ispljunut ću te.)

Sve što se množilo je bilo nešto što nije – virtualna cjelina, na trošak toga što je. U vremenu koje je već došlo, cijeli svijet će se otrijezniti.

Iako stvarnost prolazi kroz život već sada, vlada fluid virtualnoga. Jer je premalo poštivanja svijesti u čovjeku za vlastite podjele. Svako razumijevanje je odraz vlastite podjele. Netko se s problemom dijeli, ali se ipak dijeli. Tko se teško dijeli, također teško razumijeva. S fleksibilnom podjelom čovjeku se šire obzori. Onaj tko se dijeli velikodušno (Neka ljevica ne zna što radi desnica), ima obzor otvoren za 180 °. Netko se međutim dijeli prividno.

U vremenu posljednje podjele prelaze procesi života u ruke postavljenog pravila dijeljenja ili množenja – sada su još u rukama čovjeka.

Virtualni cjelina ne može funkcionirati u stvarnosti. Samo podjela na bazi je stvarna, koja uvjetuje stvarnu cjelinu ili stvarnost prema Gospodinu.

Svaki pojavni oblik ima svoj kalup u vremenu, a niti jedan nije savršen, tako da se sve razlijeva u prolaznost.

Tvoji dlanovi su vreteno vremena, vrijedne u vlastitoj svijesti, jer samo tvoji dlanovi otvaraju kalupe vremena za sadržaje nesvjesnog i vječnog. Svaka ukalupljena svijest svojega gubi se u polukrugu, koji se vrti u prazno, a kalupa za sadržaje nema i nema…

Dug je čovjekov put na putu svjesnosti u nesvjesnost – pun straha, naivnosti snova, nada, očaja – a vrijedna je kaplja svijesti u Njemu, koja donosi sigurnost da jednom negdje čovjek stupi na poljane svijesti svega i shvati da je sve isto, da je uvijek bilo isto i da nikada nisu postojali razlozi za granice mojega, tvojega.