Stvarnost kao ti

Stvarnost teče sama, bez atoma tvojega truda – napor zahtijeva poricanje stvarnosti

STVARNOST-KAO-TI
STVARNOST KAO TI

Stvarnost je kao velika rijeka, puna tajni, neizvjesnosti, krutih zakona života. Dok joj ne povjeriš svoj život, ostaje bez očiju, srca i razuma.

Svatko misli da je sam, ali sve je s njim, samo spava i nevidljivo je dok čovjek živi svoj svijet. Stvarnost je ovdje i sada, a ako si s njom i ona je s tobom. Međutim, malo tko je s njom. Svi se dižu iznad nje i u sebi brane svoj svijet. Tako stvarnost ostaje na svojoj strani – kao netko drugi tko ti krade vrijeme.

Sadašnjost koju imaš je prije nego je. Svatko koristi svoju sadašnjost, no nitko je u povratnoj informaciji ne podmiruje. Uzmi svaku povratnu (vanjsku) informaciju kao prvu i jedino i odmjerit ćeš darivanu sadašnjost. Ljudi, međutim, uzimaju ju kao posljednju i tako svojoj sadašnjosti uzimaju težinu čovjeka.

Dijete daje sadašnjosti težinu za igru, ali kada osoba odraste, mora svemu što radi davati punu težinu. Tek tada će ono živjeti i postati stvarno. Ti nisi stvarnost, ali je stvarnost kao ti, ako joj daruješ ime.

Samo s druge strane te život regulira – s tvoje nikad. Sadašnjost, koja je u tebi, ne vidiš,  a potpuno je točna s druge strane, ako sadašnjost koja je prije nego je i u kojoj si prije nego jesi, ne izigraš sa svoje strane.

U pravilu Boga / obrnutog stanja, u sadašnjosti si prije nego je i također sadašnjost je u tebi prije nego je. Ako bi dozvolio svu sadašnjost, koja je u tebi prije nego je i napustio sadašnjost u kojoj si i koja je prije nego je, porodio bi mjesto sadašnjosti. Tako bi ljudi jedni druge dozvolili i postavili u sadašnjost.

Čovjek je prognanik iz raja – iz stvarnosti, ali se vraća u nj nakon svojega povjerenja u nju.

Čovjek se opredjeljuje u odnosu na sadašnjost kao povisilica – koristi kredit date mu sadašnjosti, koja je prije nego je ili kao snizilica – oslanja se na unutarnju sadašnjost i napušta vanjsku. Primarni čovjek želi iz kredita ostvariti vječni kredit, ali pada u vječni dug – sekundarni pak vraća kredit date mu sadašnjosti, koja je prije nego je.

Nastupa početak jedne sadašnjosti koju si sumirao u sadašnjosti prije nego je, sa svakim danom, u kojem si davao težinu stvarima. Sa svim čime si težinu za sebe uzeo, uzeo si ju sadašnjosti.

Sadašnjost je u posljednjoj fazi sazrijevanja i ako si ju postavio za posljednju igračku u životu, što će sazrjeti?

Sadašnjost je u tebi, netko joj daje svu težinu, a drugi u ime nje igra iluziju. Sadašnjost u tebi govori to „ono jesi što jesi“, sadašnjost pred tobom poziva te na predstave o sebi „bit ćeš, što ćeš biti.” Ako pogoduješ sadašnjost, ni jedan događaj neće isteći u strano ili u iluziju.

Jedno si morao odabrati – odabrano će živjeti, drugo ugasiti. Svatko tko je živio sadašnjost u sebi, na drugoj strani mu se iscrtalo isto, a onaj tko je živio na račun sadašnjosti prije nego je, na drugoj strani nema ništa.

Stvarnost teče sama, bez atoma tvojega truda, napor zahtijeva poricanje stvarnosti.

Cijeli svijet živi u poricanju stvarnosti. Tisuću lažnih – subjektivnih svjetova u sukobu sa stvarnošću. Neprihvaćanje pravila „ono je što je“, i „bit će, što će biti” čovjeka tjera, da odijeva svoju dušu i stvara sliku svojega svijeta. Svako stvaranje vlastite nad činjeničnom stvarnosti traži od čovjeka napor, ponekad čak život, tisuću života… Što je okrutno i tužno znajući da se tvoja duša more odmoriti samo u stvarnosti. Ta je kao ti i teče automatski, ako joj vjeruješ i ne bježiš u svoja ucjenjivanja.

Ne možeš promijeniti stvarnost,

ali se može mijenjati prema tebi,

kada u povjerenju staviš u nju svoju osnovu – svoju osminu

i prema njoj ne gradiš više svoj svijet.

Tako stvarnost dobije oči, srce, razum čovjeka

i više nije vlak smrti,

koji ide na stazama života u vječnu tamu.