Zaustavljen

Prihvatiti smrt ili zaustavljanje u vremenu znači prihvatiti izvor života što spava pod koprenom smrti

ZAUSTAVLJEN
ZAUSTAVLJEN

Čovjek si, do pola zaustavljen u odsjaju vremena po Gospodinu, postavljen na obzor drugog svijeta, uhvaćen u raskršće slobodne volje.

Čovjek čini mnogo toga kako bi izbjegao zaustavljanje, svoj bitak prekriva s tisuću boja ovoga svijeta, ali sve će potonuti u tamu kad odsjaj ugasne i na nebu zaustavljenog vremena čovjeka po čovjeku zasja prva zraka vječnosti.

U tebi su sve Božje tajne, u tebi je pravilo alfe i omege – početka i završetka svega. Ako prihvatiš kraj, Gospodinovo pravilo u tebi delovat će kao početak, ako živiš sebe – živiš početak i na putu si u svoj kraj.

Čovjek je Božji motiv, ništa više i ništa manje od toga. Vani nema nigdje ništa, samo motiv Božjega u tebi.

Bit života ne znači uspoređivati se s drugima, nego zaustaviti se u samom sebi.

Prividna ravnoteža prostora u vremenu uzmiče pred istinskom ravnotežom vremena u prostoru. Vrijeme je zaustavljeno u protoku i čovjek teče iz sredine prema početku ili kraju. Na polovici više nema izbora.

Nemoguće je uzeti nešto ni od kud, uvijek se uzima od nekud, da bi se moglo dati nekome.

Gospodin je uzeo od sebe da bi mogao dati tebi, čovjeku. Gospodin je asimetrija bez povratne informacije kao i ti jer ti si Božji odsjaj. Sve dok ono što ti je dato po Gospodinu spava u tebi, Gospodin ostaje asimetrija u rukama tvoje slobodne volje. Tko prihvati križ asimetrije ili smrt na sebe, taj poštuje datost istinitosti i iz temelja Gospodina gradi čovjeka i tako vraća Gospodinu što je njegovo.

Prihvatiti smrt ili zaustavljanje u vremenu znači prihvatiti izvor života što spava pod koprenom smrti. Isus je jedini otkrio tu koprenu i tako nam pokazao put.

Život svakome daje oči, ali gledati mora svatko sam, kako bi pronašao svoj put odavde.

Pčele također imaju oči ali ne vide dalje od košnice do cvijeta i natrag. Cvijet također ima dušu, ali uvene kad prođe njegovo vrijeme bez očiju. Kamen bez duše, bez srca također ne osjeća ništa. Ali duh vremena u svakome ostavlja tragove, a brazdu poznaješ samo ti – čovjek, kojem je dato gledati s druge strane. U očima savjesti datoj po Gospodinu, vrijeme čovjeka zaustavljeno je do polovice, da bi vidio i znao ne samo za brazde svojeg, nego i za svijet drugog, jednom opet tvojeg.

Razlika između tvojeg i drugog svijeta je samo u osnovnom nagonu, u principu što zauzima osnovnu prisutnost. Osnovna prisutnost je mjesto temelja stvarnosti. Ali samo, ako ju ne iskoristiš kao temelj projekcije svojeg svijeta.

Jedni drugima smo temelj, samome sebi vječni lažljivac. Kad čovjek govori iz sebe, govori iz unutarnjeg temelja. Kada čovjek riječima lovi temelj po drugom, glas u njemu je lažljivac što se poput odjeka vraća vlasniku.

Čovjek ima slobodnu volju živjeti lice iz lica. Netko glumi jedno lice, a drugo skriva, netko pak živi samo jedno. U ovom vremenu svako se lice identificira iz svoje suprotnosti.

Svaki trenutak što ga čovjek ostavi za sebe, trenutak je zauvijek ugaslog vremena u čovjeku, jer vrijeme je odnos.

Čovjeku je ponestalo vremena za trave, za rijeke, za nebo – za samoga sebe.

Čim si nekome ili nečemu na raspolaganju, spuštaš koordinate svojeg života iz ruku i to te odrješava.

Čovjek više ne može biti vlastita projekcija, jer područje snova više ne postoji.

Konačnost je zatvorila vrata projekcijama beskonačnosti. Zahvaća te konačnost (smrt) izvana i beskonačnost (život) iznutra. Odvija se automatska nesvjesna promjena prema pravilu čovjekove stvarnosti, a za nju je potrebna samo jednostavna iskrena poštenost koju ima svako dijete.

Isus je pristao na konačnost – na beskoordinantnost. Kad beskoordinantnost s jedne strane pokrije beskoordinantnost na drugoj strani, među njima nastane koordinatni sustav koji otvara beskonačnost.

Ravnoteže se gube iz vremena u prostor, sve bježi i uzmiče, a uzmiče samo na granice vlastitog. Ako ničemu nisi dao prednost, po čemu ćeš se orijentirati?

Čovjek misli da kontrolira vrijeme i prostor, ali ne zna da je vrijeme u njemu njegov izvorni grijeh od kojeg se odrješuje kroz sve odnose, da bi se na kraju odrješio odnosa sa samim sobom ili vlastitog odsjaja. Vrijeme je odnos kojeg je čovjek dobio na volju ne zato da ga kontrolira, već da ga daje na volju.

Vrijeme je odnos odsjaja. Čovjek osjeća gubljenje ravnoteže u prostoru, ali ne osjeća gubljenje ravnoteže u vremenu. Kad odsjaji ugasnu, vrijeme se zaustavi i sve ravnoteže u vremenu padnu – to je pad ravnoteže u podsvijesti ili u duhu.

Budući da vrijeme teče obrnutim tokom, odnosno protutokom prostora kao njegova izvorna informacija, sve su ravnoteže u prostoru prividne, riječ je o odsjajima ravnoteže vremena, tj. odnosa. Kad se vrijeme zaustavi, uspostavljaju se nove, stvarne ravnoteže u prostoru.

Gospodin napušta mjesta svih prevara, samo odani ga mole za milost.

Svaka vlastita logika je prevara svijesti, u kojoj za svijest nema mjesta, već je ona tek njen lakaj. Sve što je učinjeno po vlastitoj logici samo je predodžba, a ono istinito i automatski dolazi izvan svake logike.

Svaka osobna volja je oskvrnjivanje, a sve što je na volju, netaknuto je i čisto.

Duh se vije gdje želi – zazvoni samo u tišini. Uvijek se moraš pitati: »Je li odluka došla u tebe ili si je ti donio?«

Netaknut u vremenu nije Bio začet prema pravilu čovjeka, zato je Njegovo začeće bez mrlje. Isus je rođena čista tišina koja se sad rađa u svemu što je čisto i netaknuto u vremenu.

Odnos statičke svijesti je završen. Nećeš više imati svoju svijest. Svijesti će doputovati u tebe i ti u njih. Samovoljna osoba postat će zarobljenik vlastite svijesti, a svijest njegova zarobljenica.

Čovjek nije imao temelja, zato ga je sučovjek mogao okrenuti i položiti u asimetriju. Ako si barem u nečem bio stvaran, svijest je mogla doputovati u tebe.

Zbog ptice koja je našla gnijezdo u tebi Gospodin će ti oprostiti tisuću prevara – sve će se izbrisati jer jedna ptica koju si pustio u sebe prizvat će mnoge.Tolika je snaga svijesti Gospodinove.

Tvojoj ptici su bili dovoljni povjerenje i odanost životu, kao i to što nisi uvijek i posvuda vlastite želje stavljao ispred datog vremena.

Naposljetku će sve doći do samog sebe, do vlastite tame. Tamo čovjek može pristati na vlastito nepostojanje i na temelju toga otvoriti svijet drugog ili na mjestu svojeg samom sebi dokazuje da postoji.

Svijet duha je svijet osnovne prisutnosti. Svijet tijela je već mrtav, kao i svijet duše, budi se svijet duha. On je beskonačan, nepobjediv i vječan.

Razlika između tvojeg i drugog svijeta je samo u osnovnom nagonu, u principu što zauzima osnovnu prisutnost. Osnovna prisutnost je mjesto temelja stvarnosti. Ali samo, ako ju ne iskoristiš kao temelj projekcije svojeg svijeta.

Jedni drugima smo temelj, samome sebi vječni lažljivac. Kad čovjek govori iz sebe, govori iz unutarnjeg temelja. Kada čovjek riječima lovi temelj po drugom, glas u njemu je lažljivac što se poput odjeka vraća vlasniku.

Čovjek ima slobodnu volju živjeti lice iz lica. Netko glumi jedno lice, a drugo skriva, netko pak živi samo jedno. U ovom vremenu svako se lice identificira iz svoje suprotnosti.

Svaki trenutak što ga čovjek ostavi za sebe, trenutak je zauvijek ugaslog vremena u čovjeku, jer vrijeme je odnos.

Čovjeku je ponestalo vremena za trave, za rijeke, za nebo – za samoga sebe.

Čim si nekome ili nečemu na raspolaganju, spuštaš koordinate svojeg života iz ruku i to te odrješava.

Čovjek više ne može biti vlastita projekcija, jer područje snova više ne postoji.

Konačnost je zatvorila vrata projekcijama beskonačnosti. Zahvaća te konačnost (smrt) izvana i beskonačnost (život) iznutra. Odvija se automatska nesvjesna promjena prema pravilu čovjekove stvarnosti, a za nju je potrebna samo jednostavna iskrena poštenost koju ima svako dijete.

Isus je pristao na konačnost – na beskoordinantnost. Kad beskoordinantnost s jedne strane pokrije beskoordinantnost na drugoj strani, među njima nastane koordinatni sustav koji otvara beskonačnost.

Ravnoteže se gube iz vremena u prostor, sve bježi i uzmiče, a uzmiče samo na granice vlastitog. Ako ničemu nisi dao prednost, po čemu ćeš se orijentirati?

Čovjek misli da kontrolira vrijeme i prostor, ali ne zna da je vrijeme u njemu njegov izvorni grijeh od kojeg se odrješuje kroz sve odnose, da bi se na kraju odrješio odnosa sa samim sobom ili vlastitog odsjaja. Vrijeme je odnos kojeg je čovjek dobio na volju ne zato da ga kontrolira, već da ga daje na volju.

Vrijeme je odnos odsjaja. Čovjek osjeća gubljenje ravnoteže u prostoru, ali ne osjeća gubljenje ravnoteže u vremenu. Kad odsjaji ugasnu, vrijeme se zaustavi i sve ravnoteže u vremenu padnu – to je pad ravnoteže u podsvijesti ili u duhu.

Budući da vrijeme teče obrnutim tokom, odnosno protutokom prostora kao njegova izvorna informacija, sve su ravnoteže u prostoru prividne, riječ je o odsjajima ravnoteže vremena, tj. odnosa. Kad se vrijeme zaustavi, uspostavljaju se nove, stvarne ravnoteže u prostoru.

Gospodin napušta mjesta svih prevara, samo odani ga mole za milost.

Svaka vlastita logika je prevara svijesti, u kojoj za svijest nema mjesta, već je ona tek njen lakaj. Sve što je učinjeno po vlastitoj logici samo je predodžba, a ono istinito i automatski dolazi izvan svake logike.

Svaka osobna volja je oskvrnjivanje, a sve što je na volju, netaknuto je i čisto.

Duh se vije gdje želi – zazvoni samo u tišini. Uvijek se moraš pitati: »Je li odluka došla u tebe ili si je ti donio?«

Netaknut u vremenu nije Bio začet prema pravilu čovjeka, zato je Njegovo začeće bez mrlje. Isus je rođena čista tišina koja se sad rađa u svemu što je čisto i netaknuto u vremenu.

Odnos statičke svijesti je završen. Nećeš više imati svoju svijest. Svijesti će doputovati u tebe i ti u njih. Samovoljna osoba postat će zarobljenik vlastite svijesti, a svijest njegova zarobljenica.

Čovjek nije imao temelja, zato ga je sučovjek mogao okrenuti i položiti u asimetriju. Ako si barem u nečem bio stvaran, svijest je mogla doputovati u tebe.

Zbog ptice koja je našla gnijezdo u tebi Gospodin će ti oprostiti tisuću prevara – sve će se izbrisati jer jedna ptica koju si pustio u sebe prizvat će mnoge.Tolika je snaga svijesti Gospodinove.

Tvojoj ptici su bili dovoljni povjerenje i odanost životu, kao i to što nisi uvijek i posvuda vlastite želje stavljao ispred datog vremena.

Naposljetku će sve doći do samog sebe, do vlastite tame. Tamo čovjek može pristati na vlastito nepostojanje i na temelju toga otvoriti svijet drugog ili na mjestu svojeg samom sebi dokazuje da postoji.

Svijet duha je svijet osnovne prisutnosti. Svijet tijela je već mrtav, kao i svijet duše, budi se svijet duha. On je beskonačan, nepobjediv i vječan.

Smrt je poslednja milost data čovjeku da odstupi od svojeg svijeta.