Sigurnost

Postoji jedno sada – jedan duh koji sve uvija i tisuće odsjaja sadašnjosti

SIGURNOST
SIGURNOST

Znaš li da kad žuriš kroz dane ili šutiš u samoći – prostor putuje kroz vrijeme? A znaš li da kad putuješ krajevima ili spavaš pod krilima danoga doma – vrijeme putuje kroz prostor? Ako misliš da znaš jesi li siguran da znaš?

Ti si prostor u vremenu – vrijeme u prostoru, prošlost budućnosti – budućnost prošlosti, zato ne možeš znati jer si jedno u dvojem što kroz križ putuje kući u sadašnjost dvojeg u jednom.

„Samo sam s današnjim danom zaista s tobom, sa sutrašnjim jedno smo drugom stranci na besputici jučerašnjih bremena,“ govori Gospodin.

„Ne postoje prošlost i budućnost, ničeg više nema i nije bilo ničeg za što bi se mogao uhvatiti.“

Što više uzmičeš, više ti ono od čega bježiš kuca na tvoja vrata.

Svaka svijest se oslanja na neku svijest, ali straga nema svijesti – ti si taj koji može uvjetovati neku svijest. Mi smo samo projekcije po kojima se crta osnova – sjene po kojima se rađa drveće.

Svaki oblik života je zakon neke još nerođene svijesti – ptica što leti, cvijet što cvate, voda što se izlijeva i človek – posljednja ali prva svijest što uvjetuje rađanje svijesti.

Neka svijest je poput uspavanog sjećanja – nije nešto izgubljeno – niti nešto što se mora roditi, već ono što spava i što se budi, ako čovjek to uvjetuje.

Živjet ćeš samo u ime neke svijesti, a u svoje ime bit ćeš mrtvac.

Svi odsjaji su reakcije, preduhitreno vrijeme u kojem ostavljaš život za sobom i na taj način stavljaš sučovjeka na križ. Tvoja svijest rađa neku drugu svijest, ali samo ako je točna, a sve drugo je zauzimanje mjesta nerođene svijesti.

Svaka reakcija je neprihvaćanje stanja u kojeg te stavljaju – a svako stanje je projekcija – samo je prihvaćanje stvarno. Čovjek je dužan prihvaćati i na kraju potpuno prihvatiti svako stanje u kojeg je stavljen.

A čovjek ulazi sve dublje i dublje u prošlost i oskvrnjuje sve do zadnjeg mjesta s imenom Bog. Dlanovima uma ušao je do mjesta još nerođenog Gospodina da bi zadržao svoju stvarnost i samome sebi otvorio budućnost, dok u prošlost ne može dublje od svojeg izvora, a izvor je svatko sam u sebi, ali samome sebi nitko.

Do sada je vrijeme otvaralo dlanove čovjeku, a sad vrijeme stoji, ako čovjek ne otvori svoje dlanove.

Sadašnjost je jedina konstanta koju definira čovjek, a sve ostalo su odnosi ili odsjaji nepokrivene sadašnjosti.

Isus je za nju živio i umro, po Njemu za nju više nije potrebno umrijeti, samo pustiti živjeti. Dao je svoj život u ime majke života, a danas se mnogi zbog sitnica ubijaju u duši, u duhu i tijelu.

Ti si jedno rascijepljeno na dvoje – sjena bez drveta, drvo bez sjene. Ti si dvoje rascijepljeno u jednom vlastite cjeline, zato ni u što ne možeš biti siguran.

Ni u što ne možemo biti sigurni, nema ničega za što se može uhvatiti, sigurna je samo prolaznost svega i rađanje svega što na sebe preuzima križ prolaznosti.