Ono što ostaje

Život je darovana moć, a ljude uvijek zbližava nemoć

ONO-STO-OSTAJE
ONO ŠTO OSTAJE

Kad odsjaj nestane, nestat će sve što je čovjek uzeo za sebe

i ostaje samo ono što je čovjek uvjetovao drugome.

Kad odsjaj nestane nema više puta, ostaje samo ono što je uvjetovano s dviju strana.

Život je darovana moć, a ljude uvijek zbližava nemoć jer tek smo u tišini smrti svi jednaki. Gospodin stavlja čovjeka u nemoć da bi se uozbiljio jer u nemoći nitko nikoga ne stavlja u smrt.

Kad budeš mogao govoriti i činiti bilo što, pitaj se bi li jednako učinio da si u nemoći i tek onda govori i radi. U suprotnom bolje šuti i ne radi ništa.

Ako ti život daje moć, govori i radi samo ono što bi radio da si u nemoći, samo tako nećeš iskoristiti darovanu moć života i nikad nećeš nikoga staviti u smrt.

Netko si dopušta nemoć i djeluje nesvjesno, a netko sve svjesno kontrolira, ali u svemu koristi i iskorištava moć nesvjesnog.

Moć – nemoć, svjesnost – nesvjesnost dvije su strane odnosa par – nepar, odnosa moći i nemoći, prihvaćanja i neprihvaćanja smrti u sebi koja se zrcali u svim odnosima izvan tebe i po njima se vraća u tebe kao jedno ili drugo – kao prihvaćanje ili neprihvaćanje nemoći kao osnova stvarnog odnosa onoga što ostaje.

Pogledaj psića, zar nije spretan u svojoj igri? Pogledaj mačku, zar nije u svojoj gipkosti spretnija od psića? Međutim, ako pogledaš pauka, zar nije njegova mreža u svojoj nesvjesnoj preciznosti spretnija od mačke i psa? Naposljetku, ako pogledaš dijamant, zar nije najveličanstveniji – u gipkosti spretnije od svega – u svjetlosti zasja njegova veličina.

Samo u potpunoj nasavladivosti zasja savladivost i u nesvjesnosti se rađa svjesnost.

Svatko vjeruje da mora biti veći od onoga što želi savladati, ali možeš savladati samo ono od čega si manji. Okrutnost još nikada nije savladala okrutnost, samo ju je potaknula. Samo milost može savladati okrutnost – što je veća okrutnost, potrebna je veća milost da ju savlada.

Krotitelj je manji od lava jer samo ono što je manje od tebe osjećaš u sebi i samo ono od čega si manji osjeća tebe, a najmanji od svega je život.

U malenosti otvaramo svijet jedni drugima, a u velikosti postoji samo otuđenost i nema veće osamljenosti od duše čovjeka uzdignutog nad drugima.

Čovjek se najprije mora smanjiti pred samim sobom da svojoj svjesnošću ne bi vladao nesvjesnim u sebi.

Život je suptilnost veća od svega koja iz koprene nesvjesnog plete svoje tepihe, a samo tepisi satkani iz darovanog vremena vode u sobe blizina najudaljenijeg i najosamljenijeg od svih bića – čovjeka.

Gospodin je velik u ime malenih i sve dok te uznemiruje veličina sučovjeka prevelik si pred Gospodinom.