Misao

Njome možeš otići od sebe i njome netko može doći k tebi

MISAO
MISAO

Ako netko misli na tebe možeš se u njemu locirati i na taj način nisi neposredno tamo gdje te netko locira i hvata u svoj perpetuum mobile.

Zato mislite jedni na druge – molite jedni za druge, da vas zlo ne može locirati.

Veliko ne može uroniti u maleno, nego samo maleno u veliko i donijeti milost. Zato se maleno mora smilovati velikom da bi se veliko moglo smilovati malenom.

Njen sloj je okaljan dodirima, ali Uranja u njih da bi Donijela milost.

Stvarnost može ući u virtualnost, ali virtualnost u stvarnost ne. Stvarnost otkriva – virtualnost pokriva, ali ne može pokriti stvarnost.

Sve traži sunce, svaka se životinja grije toplinom sunčevih zraka, svaka biljka pije poljupce svjetlosti jer nitko nema svoju svjetlost ni toplinu u sebi. Ti si tama što živi svjetlost, srce koje sluti smrt, a samo čovjek zna da svjetlost nije njegova i ta se činjenica tiče svakog čovjeka.

Čovjek je usamljen u svojoj unutrašnjosti, a sve ono što nekome želiš i što netko želi tebi sjedinjuje vas u stvarnosti te želje. Sve dok se boriš za svoj opstanak ti si usamljeno drvo i ptice želje ti ne dolaze jer strah za život ti uzima sve.

Ali po Njemu koji se nije bojao za sebe, po Njemu koji je dao život za tebe možeš imati sve. On nije imao ništa. Po Njemu se život tiče svakoga po njegovoj želji za drugoga.

Sve dok si lociran u sebi, oči ti prekriva tama i ništa ne vidiš. Samo istinska ljubav može odagnati tamu s očiju nagona svijeta snova.

Čovjek misli da postoji samo u sebi ali može postojati bilo gdje. Netko misli da je posvuda ali nema ga nigdje sve dok postoji u sebi, a netko ostaje u sebi i po njemu postoje mnoge stvari.

Čovjek se dvaput rađa. Prvo rođenje je rođenje duše u tijelu, a drugo rođenje je rođenje duha u duši. Tvoja duša je mjesto rođenja drugoga, a duša drugoga je mjesto tvojega rođenja. Tko živi sebe sam postoji u svemu i zatvara mjesto svakom rođenju. Tko živi za druge otvara mjesta mnogih rođenja.

Postoje dvije vrste smrti. U jednoj umireš da bi drugi mogao živjeti, a u drugoj zato jer ne želiš više živjeti. Prva otvara vrata životu, a druga samo vrata nove smrti.

U starome vijeku i u antici ljudi su se klanjali raznim bogovima, iz straha ih poštovali i prinosili im žrtve. U srednjom i novom vijeku ljudi su vjerovali u jednoga Boga i iz strahopoštovanja se za njega žrtvovali. U naše vrijeme čovjek više ne vjeruje ni u kakvog boga – više se ne boji ničega nad sobom. Rijetki Ga poštuju i žrtvuju se za bilo što. Unatoč tome na svijetu postoje mnogi koji se klanjaju raznim idolima jer tko sad ne daruje cijeloga sebe premalo poštuje Onoga koji je iznad njega, i za njega je dao život.

U svijetu bogova nitko nikoga ne sluša – nitko ne misli ni na koga i nitko nikome ništa ne želi – postoje samo prolaznici koji se klanjaju svojim svjetovima.

U svijetu odanih je misao koja sluša tišinu – u njoj šapat uzajamnih želja i u njoj rođenje Novoga svijeta.