Uvjetovanje

Stvarnost se ne uzdiže ni nad koga pa ipak ruši drveće kad dođe mraz

uvjetovanje
UVJETOVANJE

Tužno je vidjeti srušeno drvo – procvalo u prerano proljeće, a vidjeti čovjeka u živom tijelu mrtvoga gore je od smrti svakog drveta jer drvo može umrjeti u čovjeka, a čovjek je primoran živjeti smrt ako ni za koga nije spreman umrijeti.

Sve što se samo za atom uzdigne nad bilo čime, ogrješuje se nad stvarnošću datoj od Gospodina jer ništa od onoga što si uvjetovao još nije došlo.

Jedan cvijet života, tisuću latica, a čovjek je samo jedna od njih, u dlanovima Gospodina ni više ni manje od pahulje snijega što pada na nepoznato lice. Jedna poklonjena latica znači sunce za tisuće, a jedna zadržana za sebe smrt za tisuće.

Cijela priroda živi prisilno darivanje, samo čovjek ima moć istinskog darivanja i svu slobodu da laticu istrgne iz cvijeta života. Svako darivanje je krug, samo je smrt potpuna i stoga nedodirljiva, a svaka vlastitost uglata i nepotpuna, stoga se u ogledalu potpunosti može lako uloviti.

Ništa ne postoji samo od sebe, sve je negdje uvjetovano. I u čovjeku je sve uvjetovano, od svega do ničega i od ničega do svega njegovog uvjetovanja.

Ovaj je svijet samo otisak svega ranijeg da bi se u njemu uvjetovao otisak stvarnoga. Ovaj je svijet sve i ništa jer s ove strane još ništa nije uvjetovano. Svatko je svijet za sebe, zato svatko sam uvjetuje otisak onoga koji tek dolazi i svatko će sam morati ući u njega.

Tvoj se otisak oblikuje u meni, a moj u tebi, i samo smo po tome međusobno povezani u maternici neutrona – slobodni u kraljevanju i milostivi u dopuštanju jedno drugog. U neutronu sve je jedno, na vagi pribrojnika i odbrojnika u ogledalu međusobno jednako nula, ali jedno će se prihvaćanjem razlike prelomiti na dvoje i ostvariti svačiji svijet pribrojnika ili odbrojnika. Onome koji se u sebi odbrojao do kraja, napustio je ogledalo i uvjetovao početak stvarnosti, a onome koji se u sebi pribrojao do kraja, stvarnost će mu okrenuti ogledalo i tako zatvoriti put.

„Tko će ustrajati do svršetka, bit će spašen.“

Od prvoga daha sve ti je dato i ništa ne bi mogao ni uzeti ni dati da ti nije dato. Zato odlazi sve dok u potpunosti ne odeš i ni pred čime ne bujaj poput proljeća jer ako si i nešto uvjetovao, to proljeće još nije stiglo.

Svemu pruži ruku, bez obzira poštuje li te ili ne. Živi zimu u sebi i ničime nemoj iznuđivati proljeće, ali donesi nadu u proljeće svakome koga sretneš na svome putu.

Nijedan podatak u duhu ne može biti negativan, on može biti samo vlastit. Ljudi vode bitke za vlastiti podatak, a u njima čovjek gubi bitku sa životom. Svatko može biti bog u vlastitom ogledalu, ali život je imun na svaki osobni podatak.

Ako si odan, nisi ništa prije, nego jesi i boriš se s prihvaćanjem osjećaja kraja u svemu. Ako si vlastit, u svemu doživljavaš svoje početke.

Gospodin otvara putove prema tvojem uvjetovanju – ne iznuđuj nijednog, ali prihvati svaki. Odanog će odanost sresti na putovima, a onome koji iznuđuje vlastita će uskoća zatvarati i na kraju zatvoriti sve putove. Nemoj iznuđivati vlastite putove nego promatraj s vlastitog puta, jer putovi se otvaraju prema namjerama čovjeka.

Što god otvaraš pred sobom budi milostiv – sve dok si gospodin i Gospodin će pred tobom biti siromah. Božja volja samo traži slobodnog čovjeka, Gospodin napušta svjetove vlastitih interesa.

Prihvati činjenicu mirovanja – činjenicu vlastite smrti. Vjeruj i vidjet ćeš da odlazi samo ono što te nije vrijedno. Svakim tvojim prihvaćanjem vrijeme će smanjiti kamen asimetrije, jer ti si asimetrija koju moraš prihvatiti. Zato ne pokušavaj živjeti kontrapunkt u ogledalu tuđe smrti.

Ne postoji smrt već samo premala uvjetovanost. Promatraj na putovima odlaska i nemoj iznuđivati svoje putove. Samo u onima koji ustraju do kraja klije novi Život vrijedan vječnosti. Ljepši od najljepšeg cvijeta koji nikne iz zime u proljeće.