Vrijeme Trećega – vrijeme nedodirljivog Života

Samo vrijeme povratne informacije nosi točnost ishodišta koje čovjek poklanja

VRIJEME-TRECEGA-VRIJEME-NEDODIRLJIVOG-ZIVOTA
VRIJEME TREĆEGA – VRIJEME NEDODIRLJIVOG ŽIVOTA

Vrijeme je u početku bilo rijetko i čisto poput vremena u djetetu, a sada je sve gušće i sve se više razmazuje. Budući da je sve gušće sve brže teče, a zbog sve manje prostora sve jače juri.

Virtualni svjetovi čovjeka učinili su da vrijeme u kolanju čovjeka juri bezglavom brzinom koja postaje nesavladiva. Samo ono što od čovjeka iziskuje trud i odnos zaustavlja vrijeme i u njemu postavlja skretnice iz kolanja u pretok te otvara put stvarnome.

Svi oblici su oblici zgusnutog vremena pa je tako i čovjek iz dvojega u jednome rođen i u sebi podijeljen oblik zgusnutog vremena.

Vrijeme začeća je vrijeme zgušnjavanja vremena, a vrijeme rođenja je vrijeme dvostrukog zgušnjavanja vremena. Sve što postoji živi zgusnuto vrijeme dvojega, a smrt nepoznanica trostruko zgusnutog vremena u kojem je sve živo smrtno. Samo ono što jedno iz drugoga uvjetuje treće može poroditi nedodirljivo i vječno.

Čovjek svakim danom umire i svakim se danom rađa, jer vrijeme u njemu teče u dva smjera. Vrijeme prema unutra je vrijeme odumiranja iz jednoga natrag u dvoje, a vrijeme prema van je vrijeme nevidljivog rađanja iz dvojega u jedno. Da bi se nešto stvarno rodilo čovjek mora prihvatiti tijek vremena prema unutra ili tijek umiranja.

Ne postoji čovjek koji nije uhvaćen u vlastiti tijek vremena, ali netko u njemu sanja, a netko kroz vrijeme bližnjega napušta svoje vrijeme i ulazi u slijed prostranstava nedodirljivog vječnog vremena.

Čovjek se može roditi kroz sve čemu daje svoje vrijeme i kroz svakoga kome čini par. Vrijeme koje čovjek uzima za sebe se u njemu zgušnjava sve dok ga ne prekrije sumrak smrti.

Vrijeme je fluid. Kad tvoje vrijeme prođe umreš, ali fluid ne prolazi nikada. Živjet ćeš po svim svjetovima za koje si dao sebe i umirati u svemu u čemu u posljednjim danima još uvijek tražiš sebe.

Vrijeme je uvijek točno, a svjetovi kroz koje se oblikuje vrijeme uvijek toliko netočni koliko u njima ima odraza ili površnosti vlastitog vremena. Iz vlastitog ishodišta vrijeme je uvijek netočno, a vrijeme povratne informacije nosi točnost ishodišta koje čovjek poklanja. Čovjek koji svijetu ili vremenu pred sobom poklanja sve svoje vrijeme otvara svjetove i pred njim zažive priče živoga života. Sve vlastite priče su mrtvi odrazi izgubljenog vremena.

Svjetlost je jedina pojava u svemiru koju karakteristična brzina izdvaja iz prostora kao odvojeni oblik vremena, a sve su druge uhvaćene u prostor vlastitog vremena.

Čovjek je oblik najrjeđeg vremena u prostoru i u svojoj podsvijesti najčišći oblik vremena. Zbog toga je jedini oblik koji svojim životom može promijeniti gustoću vlastitog vremena. Spoznajom vrijeme postaje sve kraće i gušće. Spoznaja jednog čovjeka uvjetuje zgušnjavanje vremena u vremenu svakog prostora – svakog oblika i svakog čovjeka i probija se kroz čovjeka koji je imao snage podnijeti gustoću prekriženog vremena. Kad se spoznaja ispuni smrt prelazi granicu nepoznanice i trostruko zgušnjava vrijeme i ta će sila probiti granicu ishodišta i svakoj duši istrgnuti vlastito vrijeme iz ruku, jer je vrijeme oproštaja posuđeno da bi u njemu dozrjelo vrijeme rođenja.

Zgušnjavanje vremena u čovjeku zahtjeva od čovjeka konačnu odluku, jer njegov prostor postaje sve uži. Prije ili kasnije svaki je čovjek prisiljen na izbor. Konačna odluka znači generalni izbor i izbor bez izbora, jer se ne nastavlja na čovjekovu svjesnu i logičnu odluku, već je rezultat svih njegovih odluka u vremenu i prostoru. Proizlazi iz njegove čiste osnove ili iz podsvijesti koja je izuzeta iz vremena i prostora – ona je Treće što se tražilo kroz jedno u dvojemu i našlo se kao dvoje u jednome trećega koje je kroz drugo moglo zaživjeti u Trećemu ili umrijeti u prvome.

Čovjekova podsvijest je najčišća od svih podsvjesti živih bića i kad bi čovjek živio iz njene osnove – iz zaustavljenog vremena – ona bi dozrjela u čisti fluid. Čista podsvijest nema nikakvu strategiju – ona je ono što jest i sama u sebi najmanja od svega, beskonačno nemoćna u svojoj nepravilnosti te beskonačno čista i beskonačno blizu Života.

Svaka sebičnost maže i zgušnjava vlastito vrijeme u sebi. Poput kamena sjeda na srce tvoje duše i polaže je u noći vlastitog kolanja. Svaka nesebičnost poput radosti zasja iz obraza bližnjeg i u protoku vremena zagrli tvoju dušu svjetlošću najčišćeg fluida.

Što više podsvijest dolazi u kontakt ili protok, čovjek može manje plasirati svjesne odluke, jer sve su strategije vlastitog postojanja i više nemaju nikakvih dodirnih točaka sa životom. Vrijeme Druge ili prijenosa svijesti je konačno.

Treba svladati vanjski svijet – ako ga ne možeš svladati počinješ se vrtjeti u unutarnjem svijetu ili u kolanju iluzije vlastitoga vremena. Kada bi želio upravljati svojim vremenom morao bi izaći iz vremena. Da bi to mogao učiniti, morao bi ući u vlastito nepostojanje. Tada bi živio iz osnove čovjeka koji je najrjeđe vrijeme ili čisti fluid. Da bi čovjek mogao izaći iz vlastitog vremena i svladati sebe ne treba niti snažno tijelo, niti bistar um, već samo snagu srca koje poklanja svoje vrijeme.

Isus koji je živio čistu osnovu ili najčišće vrijeme čovjeka po čovjeku, nosio je breme najvećeg mogućeg zgušnjavanja vremena ili breme križanog Čovjeka po čovjeku. Najčišće bilo je križano izdajom Čovjeka po čovjeku.

Isus je rekao: “Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste.” Dakle, živi vrijeme bližnjega kako ga je živio Isus i napusti svoje vrijeme te će se ono poput balzama preliti na rane Izdanog.

Sve što podnese težinu trostruko zgusnutog vremena ili fluid smrti prelit će se kroz vrata dvojega ili čovjeka u vrijeme Trećega ili fluid Života Trojedinoga.

Sve što se drži svojeg jednoga, na vratima Jednog i Jedinog vječno će se razdvajati iz jednoga na dvoje.