Čovjek, a ne sudac

COVJEK-A-NE-SUDAC
ČOVJEK A NE SUDAC

Gospodin je uvijek opraštao, a samo čovjek sudio.

Gospodin oprašta onima koji mole za oprost
jer Gospodin je velik u njihovim molbama.
A ti opraštaj svima jer oprostom ćeš napustiti suca u sebi
i tvoj grijeh će te napustiti.

Odani će napustiti suca u sebi i bit će im oprošteno po čovjeku u njima,
a sve koji osuđuju ljudske mane čovjek napušta
i sudi im sudac u njima,
a ne čovjek ili Gospodin.

Darovani Čovjek je oprostio Gospodinu svoju smrt,
darovanom darovanog koji oprašta svima,
samo sebi ne, osim po čovjeku,
da bi čovjek spoznao svoj grijeh, oprostio i napustio suca u sebi
i postao jedno s Ocem.
Gospodin i Čovjek su u oprostu jedno,
a gdje se sudi nema Gospodina jer nema ni čovjeka.

Kad napustiš sebe suca neće ti se više suditi.
Ako to nećeš moći učiniti,
neće ti ni biti oprošteno
jer sam sudac ne može tražiti ničiji oprost.

Čovjek mora svakim djelom stupiti kroz sebe da bi djelo moglo biti u njemu.
Sve dok to ne učini, u odsjajima razbijenog ogledala tražit će dijelove sebe kojeg je naslikao pred drugima,
a istinskog njega nema nigdje.

Dlan je stupio kroz dlan,
sigurnost svih odnosa je zašla poput sunca za obzor jučerašnjega svijeta.
Došlo je vrijeme beskonačne neizvjesnosti,
a njenim prihvaćanjem dlan okrene dlan i odan upozna odanog.

Kad jadnik izađe iz jadnika, jadnik će zagrliti jadnika,
samovoljan ubiti samovoljnog jer samoga sebe neće prepoznati.

Samo onaj koji stupi kroz sebe može oprostiti,
a tko ostaje na ovoj strani gubi čovjeka
jer ga je sudac u njemu osudio.