Odavde do onamo – milijuni godina predodžbi

Kada uđeš u kuću drugoga zbog drugoga, u njoj se otvara kuća tvojega

ODAVDE-DO-ONAMO-MILIJUNE-GODINA-PREDOZBI
ODAVDE DO ONAMO – MILIJUNI GODINA PREDODŽBI

»Pođi i učini što si namjerio, ali znaj da je tvoja namjera jedina prava.«

Sve dok imaš svoj most predodžbi, možeš doći k meni i oprostit ću ti tvoje namjere, ali kada padne most ostvarit će se svačija namjera i postati njegova jedina izmjera.

Milijarda godina je iz tvojih očiju beskonačna, a iz pogleda beskonačnosti samo tren. Tako je i tvoj život nasuprot beskonačnosti kao ništa, pa opet sve ili jedino što može prekriti beskonačnost.

U očima jučerašnjeg čovjeka ovaj je svijet bio beskonačan, a danas postaje sve manji. Svijet je bio poput velike katedrale i u njemu je čovjek gradio svoje katedrale. Danas je svijet postao manji od čovjeka – pred njim je cijeli ovaj svijet poput kuglice koju gleda pred sobom. Ali to nije dovoljno.

Spoznajom se sve više približavaš čovjeku. Nekada su oči gledale očima misterija, a tek kad iz tvojih očiju gledaju oči čovjeka, oči na drugoj strani osjećaju čovjeka i tada počinje tvoje odrješenje iz beskonačne katedrale predodžbi.

Najljepše i najveće katedrale izgrađene su po Njemu koji je najmanji od svih uhvaćenih u oči misterija svih koji su veći od Njega, a On bi se obradovao samo očima čovjeka. Hladne su tuđe oči koje gledaju očima misterija, a ne čovjeka.

Nije dovoljno smanjiti svijet pred sobom da bi mogao riješiti misterij beskonačnoga, već treba postati manji od onoga pred tobom da bi po milosti Najmanjega mogao izaći iz svijeta predodžbi u svijet stvarnoga.

Najdalji val je svemir, a najkraći je antival svemira. Antival svemira je nematerija, kako ćeš je izmjeriti? Sve ima svoj antival, čak i atom, samo za njega nema pokrića, zato s njime prolazi i taj svijet. Svaki čovjek je val i u njemu antival čovjeka. Koliko antičovjeka prihvatiš, toliko se razvijaš i polako pokrivaš čovjeka.

Isus je pokrio cijeli antival čovjeka kod sebe i tako pokrio val čovjeka svima nama, ali kod sebe ostaje antival sve dok netko Njemu ne uvjetuje čovjeka. Nitko ne može samome sebi pokriti čovjeka, prihvaćanjem antivala kod sebe uvjetujemo i rađamo se kao ljudi jedni u drugima.

Tko ne može na sebe preuzeti vlastitu samoću odavde do onamo otvara prazne odnose vlastitih daljina. A sve od ondje unatrag dolazi u tvoje blizine i odrješuje te samoće. Sve što je odavde do onamo manje od onoga od ondje unatrag uvjetuje blizine.

Kada se čovjek makne od ondje unatrag rađa fluid odavde do onamo. Ako živi svoj svijet, odavde do onamo neće rađati ništa i od ondje unatrag progoni ga vlastiti netko.

Čovjek je projicirana osmina. Sam u sebi nema nikakvo značenje, projiciran je u četvrtinu/muškarac i polovicu/žena. Razlika je u tome je li čovjek prema drugima okrenut sebi ili drugima prema sebi. Ako je okrenut drugima, nalazi se u zrcalnom odnosu kroz kojeg prilazi svojoj osmini ili praznome mjestu. Ako je okrenut sebi, u drugima je projiciran u odnos dvojnog zrcala i udaljava se od mjesta svoje osnove, ali nehotice sjeda u asimetriju vlastitog mjesta prazne, neoplođene osmine.

Čovjek je sam kod sebe bez karaktera, samo ga njegova posjedovanja povezuju u svijet zrcalnih karaktera u kojem karakteri reagiraju pred zrcalima jedni drugih. Da čovjek ništa ne prisvaja bio bi oslobođen karakternih reakcija i u njemu bi govorilo samo ono što bi se uhvatilo u odnos točne izmjere.

Čovjek je u osnovi prazan list, zato ne postoji kompatibilnost karaktera, već samo uvjetovanje mjesta točne izmjere i u njemu čovjeka po čovjeku. Po drugoj strani se karakteri mjere u međusobnom zrcalu nedovoljnog.

Kada uđeš u kuću drugoga zbog drugoga, u njoj se otvara kuća tvojega i u njoj ne postoje karakteri, već samo boje tvojega srca. Ne postoje ponori među ljudima, već samo praznine u nama samima i koliko pred njima bježimo u pojam nekoga, toliko nas naš ništa progoni u ponor vlastite projekcije ili razlike.

Svako ništa pred tobom je mjesto milosti, a ti ako si ništa, milost si drugima. Samo tako jedni drugima možemo dati ono što jesmo, u protivnom se samo natječemo za nečije mjesto, a u biti se udaljavamo od svojega i povećavamo ponor u sebi.

Koliko si u svijesti netko, toliko te u podsvijesti progoni nitko i toliko ti nitko ne može ništa dati, jer ne postoji dlan koji bi se mogao pružiti preko ponora predodžbi. Kada sretneš nekoga koji je netko među vama postoji praznina. Uvijek budi zahvalan za sve što možeš dati jer srce pred tobom uvjetuje tvoje darivanje, a srce onoga koji je u sebi netko ne zna za zahvalnost i nemaš ništa što bi mu mogao dati.

Sve dok nije uvjetovana točna izmjera svatko je unutar svoje predodžbe živio ovakvu ili onakvu namjeru i samo on je znao za nju. Isus se odrekao svojeg vremena i pristao na prazan list bez predodžbi ili jednostavno osminu. Spustio se u slobodni pad iako na drugoj strani za njega nije bilo nikoga i tako je razgraničio predodžbu od namjere i u njoj od ondje unatrag uvjetovao točnu izmjeru.

Nitko ti ne može ni dati ni uzeti ono što jesi u svojoj biti, a na svoju osnovu mora svatko sam pristati. Ti si kontakt za život, ništa više i ništa manje od toga. Srce bližnjega je jedno i jedino koje rađa sve i ništa kako tvoje srce namjerava.

Od ondje unatrag nije isto kao odavde do onamo kao i – ako netko dade nije isto onome – ako netko uzme. Kad se dvoje sretnu od ondje unatrag  na sredini je jednako i jedno se prema drugom može zaustaviti, jer dano je jednako uzetome. Tvoj život je tvoj most predodžbi odavde do onamo da bi pristao na slobodni pad ili na to da si nitko odavde do onamo i prema tebi bi moglo postojati sve od ondje unatrag i izbrisati milijune godina predodžbi – milijune godina ponora među ljudima i iz namjera stvarnoga podići most bezgraničnog.