Život je vjetar što se vije – vjetar smrti i vjetar rođenja

Proces života vezan je samo uz relaciju rođenje – smrt i smrt – rođenje

ZIVOT-JE-VJETAR-STO-VIJE-VJETAR-RODENJA-I-VJETAR-SMRTI
ŽIVOT JE VJETAR ŠTO VIJE – VJETAR ROĐENJA I VJETAR SMRTI

Kad bi pitali Boga: “Jesi li pravednik?”
o
dgovorio bi nam: “Ne, ja sam nepravednik. Pogledajte zaraćene države i vidjet ćete patnju i smrt.”
Kad bi ga pitali: “Jesi li nepravednik?”
odgovorio bi: “Ne! Pogledajte države u izobilju i vidjet ćete da sam pravednik.”
Kad bi ga pitali: “Jesi li smrt?”
odgovorio bi: “Ne, ja sam rođenje, pa vidite da se svakoga dana rađaju djeca.”
Kad bi ga pitali: “Jesi li rođenje?”
odgovorio bi: “Ja sam smrt. Zar ne vidite koliko sprovoda ima svakoga dana?”

Živimo u svijetu opredmetenih pojmova. Zato nitko ne može odrediti što zapravo nešto jest. Nitko ne može odrediti što je npr. energija. To je svojevoljno izabrana riječ kojom pojmovno određujemo nekakvo stanje da bi o tome mogli govoriti. Ali što to jest nitko neće znati, niti treba znati. Dovoljno je da neki događaj više ne doživljavamo kao misterij. Kad ga shvatimo preuzme ga podsvijest i više nas ne može iznenaditi. Pojmovni svijet nam na taj način pomaže da ne budemo mistično zarobljeni u zakonitosti.

To znači da nitko nikada nije znao, ne zna i neće znati što je Bog. Nismo rođeni da bismo ga određivali i imali pojam za njega, ali pojmovima nam život pomaže da se probudimo iz ovog svijeta sna i spoznamo da u sebi nosimo živoga Boga.

Kad bi ljudi vjerovali u prisutnost života koje je u svakome od nas, nijedan pojam ne bi bio prihvaćen u tolikoj mjeri da bi došlo do konflikata. Budući da to nije tako, uvijek iznova započinje divlji đavolji ples koji pojmove koristi kao mač.

Sve možemo prihvatiti i potisnuti. To je stvar naše slobodne volje. Možemo potisnuti i sami sebe, ali to neće promijeniti samu stvarnost. Stvarnost je rezultat odnosa i nije u domeni slobodne volje.

Zato se ne treba pitati je li vrijedno voljeti ili ne. Kod toga nemamo izbora. Kad nekoga volimo, jednostavno ga volimo. Ako se protivimo vlastitim osjećajima, kopamo ponor u sebi. Ako ih vjerno i odano pratimo – bilo u žalosti ili radosti, idemo pravim putem. Naše raspoloženje ovisi samo o tome koliko smo vjerni osjećajima koji se u nama rađaju.

Kad nas netko voli, a mi ga u dodirnoj točki u sebi ne volimo u istom opsegu – istom težinom, u nama nastaje tamni krug podsvjesnog iskušenja koji će nas ustoličiti na pijedestal samodopadnosti. Svi želimo biti voljeni. Volimo na način da ne padnemo u disproporciju i iskušenje. Volimo, iako je u nama netko mrtav, da budemo sunce koje će iz mrtvog stabla možda probuditi novi izdanak. Ipak, život je samo vjetar što vije – vjetar smrti i vjetar rođenja. Budimo drugima vjetar rođenja i znajmo da sami moramo prihvatiti vjetar smrti.

Svaki čovjek je sam za sebe ništa, a oko njega je beskrajno oblika što odumiru. Svi umiru za njega da bi i sam mogao odumrijeti i u potpunosti prihvatiti svoje ništa. Zato nemojmo biti ravnodušni prema tom odumiranju. Nemojmo gaziti druge. Nemojmo odbaciti svoje ništa kako ne bismo nezreli pali u njega jer ga tako nećemo moći prihvatiti.

Ako smo vjerni nekom osjećaju on će nas obogatiti i odvesti u život. Dobit ćemo snagu kakvu majka daje djetetu da bi jednom moglo otići.

Potisnuti osjećaj u nama će uzrokovati anarhiju. Čitav život se borimo protiv njega jer mu nismo dopustili da nam otpjeva svoju pjesmu i ode.

Kad nas neki osjećaj napusti, to je dan našeg oproštaja i dan rođenja.

Kako sazrijeti u sebe kad ne možemo u drugoga? Glupo je i nestvarno razglabati o svojoj unutarnjosti jer sve što govori u nama je vani. Ako u vlastitoj sebičnosti ništa ne vidimo, u nama je tama. Kad hodamo šumom i osjetimo je govori nam unutarnjost, ali ne iz nas, već riječima duha iz šume.

Nemojmo se bojati vlastitog zaborava. Vlastiti zaborav ne prosuđuje, ništa ne određuje. Nikad ne znamo unaprijed tko će nas za što iskoristiti. Kako onda možemo procijeniti na koji način ćemo biti korisni? Ako smo cigla neka nas uzida onaj koji nas treba. Što god bili, sve će u očima života biti ispravno, čak i da smo papir za posljednju poruku.

Zašto se onda bojimo? Znamo da ćemo jednom otići. Prihvatimo zaborav još danas da slobodni odemo u svoje sutra.

Putovanja u zaborav su beskrajno slobodna. Možemo putovati na toliko načina, koliko si dopustimo. Svoja putovanja možemo uzdignuti iznad svijeta, iznad vremena, iznad čovjeka, iznad svega.

Ali život traži i raspituje se samo o onim slobodnim. Samo su oni slični njegovom tijeku. Bez početka, bez kraja, bez oblika i bez smjera. Zato ih život može iskoristiti za neki svoj sadržaj. Tek to je znak istinske stvarnosti.

Nemojmo forsirati nikakav poseban oblik osim onog koji nam je dan. To ne radi nijedna lastavica, a opet nađe svoje jato. Sve dok se pretvaramo da smo nešto drugo, mučimo Božju prisutnost u nama samima.

Zašto bi se spuštali na niži nivo od onoga koji nam je dan? Dopustimo Gospodinu da gleda kroz naše oči. Ne moramo biti ni lopov ni svetac. Ostanimo čovjek i to je dovoljno.

Zašto Bog kroz nas ne bi mogao imati svijest, oči i srce kad smo ionako u Božjoj prisutnosti? Vodit će nas u svakom trenutku, samo ako mu dopustimo. Tajna Duha Svetoga je tajna pogleda kroz pogled. Tajna Duha Svetoga u misli je tajna misli kroz misao. Tajna Duha Svetoga u riječi je tajna riječi kroz riječ, a ne naše udvajanje Božje riječi. Isus je rekao: “Moj Otac u meni i ja u Ocu”. On je Ocu predao oči, srce i um. I kroz Njega su djelovale Očeve oči, srce i um.

Posebnost čovjeka je upravo u tome da ima mogućnost prihvatiti smrt. Nijedan oblik rođen na nižoj razini nema tu mogućnost. Prihvativši smrt ili nebitak Isus Krist je dopustio potpuno djelovanje svoje razine: od početka do kraja i od kraja do početka. Proces života vezan je samo uz relaciju rođenje – smrt i smrt – rođenje.

Razina čovjeka se prelijeva iz njegove subjektivnosti u objektivnost tek kad nestane njegov osobni interes. Takav čovjek prihvaća sve kako jest. U potpunosti živi u sučovjeku i sučovjek može u potpunosti živjeti u njemu. Na taj način i Bog zaživi na razini čovjeka – na razini učovječenog Boga.

Čovjek je sam za sebe nekakav mini svemir u kojem postoje dva osnovna pola ili dvije suprotnosti: plus beskončno i minus beskončno. To su osnove po kojima raščlanjujemo život.

Uvijek smo u nekom višku ili nekom životnom stanju. Kad smo u osjećajnom stanju na plus višku, to preuzima podsvijest. Sve ostale funkcije teku kao manjak kroz svijest kao suprotnost tog procesa. Tako se plus identificira kroz minus.

Mudar čovjek okreće stanje i pokušava vidjeti plus kroz minus i minus kroz plus. Kome to uspije ima ravnotežu u amplitudnoj promjeni položaja. Do dolaska u ravnotežu može proći godina, mjesec ili dan, a ponekad i samo jedan tren. Ovisno o tome što je razlog njegovog stanja. Međutim, amplitudno ne djeluje samo čovjek nego i čitav svemir.

Život u nama djeluje automatski. Ako tom automatizmu iz bilo kojeg razloga zatvorimo put, npr. zbog prisiljene misli, radimo s naše strane protiv vlastite prirodne strane. Tako dolazi do duševne neravnoteže.

Neka naš cilj ne bude pravilnost koju smo sami izabrali nego prekid sa svim samovoljnim koracima. Plus i minus su samo dvije suprotnosti u nama koje plešu svoj ples. Mudar čovjek im dopušta ples i tako se kroz njihov ples rađa u Gospodinu.

Tajna Boga je da nema dva lica. To je tajna ničega što nad svime šuti. Bog šuti jer je samom čovjeku dao mogućnost da otkrije suprotnosti. Na što god Gospodin odgovorio, čovjek bi nasjeo i poistovjetio se.

Polaran čovjek ne može uravnotežiti pogled. Svoj lik ili voli ili mrzi. Svom liku plače i smije se. Zapravo nije ni sa kime, on i život su dva odsjaja.

Najljepše je ako nam pomaže čovjek koji voli. Tada je on naš Gospodin. Nemojmo se praviti da smo stručnjaci za ljubav, već ljubimo prirodno. Kad volimo i ljutnja je jednostavna i zdrava. Vrištimo kad smo veseli i plačimo kad smo tužni. Budimo oštri kad je to potrebno i blagi kad netko trpi.

Djeca žive ovdje i sad. Reagiraju i osjećaju jednako. Volimo ih kad cupkaju i kad su tvrdoglavi jer ona su za nas cupkajući život. Život im kroz razne stvari daje Duh života. Duh traže u igračkama i daju im imena. Budimo i mi igračka kojoj će moći dati ime svojom toplinom. Dopustimo si takve blistave trenutke kad god je to moguće jer nijednog ne možemo roditi sami.

Onaj tko samog sebe uvjerava da je mudar zapravo je budala koja sanja o veličini svojih snova. Shvatimo da i misao može milovati ako dopustimo da nas svojom slobodom dotakne bilo ko, bilo kad i bilo gdje. Kako može dlan osjetiti samog sebe? Kako može oko vidjeti samo sebe? Kako može misao razumjeti samu sebe? Čovjek koji želi postići stanje vlastitog dodira i sebi želi biti misao, srce i tijelo, tone u očaj neoplođenog ništavila.

Budimo stvarni i bezimeni da nam život može dati ime po bilo čemu ili bilo kome. I opet ćemo imati ime. Možda čak po onome što smo ga izgubili. Zato otiđimo i mir će nas pronaći bilo gdje i bilo kad. Ionako ćemo morati vječno odlaziti. Zamislimo trenutak svojeg oproštaja i živimo ga već sad. Tako ćemo imati mir u svemu i sve će u nama naći svoj mir.