Tajna svjesnosti

TAJNA-SVJESNOSTI
TAJNA SVJESNOSTI

Tko u sebi pristaje ni na što,
uvjetuje sve i popločava put u beskonačno na pergamentu Božjeg svitka.

Tko u sebi pristaje samo na sve,
ne uvjetuje ništa i briše ceste iscrtane u pijesku vremena.

Ali samo odan susjed će čuti glas susjeda,
kad dođe dan da tvoj put bude njegov i njegov tvoj,
poput zlatne ribice uhvaćene iz vječnosti.

Bog je tajna svjesnosti, nedodirljiva i vječna

Bog ne postoji ni u kakvom obliku kojeg si možeš predstaviti, ali postoji tajna svjesnosti, nedodirljiva i vječna, koja se osvještava u tebi, u svakom činu poštenog čovjeka i po njemu postaje opipljiva, a sve nepošteno se gubi u neopipljivom svijetu vidljivog, jer se uzdiglo iznad snage nevidljivog.

Jedni drugima smo točnost, samome sebi vječni snovi neke točnosti, koja služi mjesto nekonačnosti druge strane za svoj san, umjesto da poklanja svoje. Kako je učinio On, koji je beskonačan i konačan sluga života, beskonačna milost koja čeka na tebe, da mu pokloniš mjesto, da se može osvjestiti u tebi, jer ti si osvješten u Njemu od trenutka Njegove smrti na križu.

Sve dok je nešto nepotpuno, teče poput vremena kroz prostor u beskonačno, a tek kad postane potpuno, osvjesti se i protekne prostor kroz vrijeme. Čovjek može namatati svoje misli u beskonačnost, ali ako se u njemu ništa ne osvjesti, ostaje u vječnom čekanju, poput poslane poruke bez odgovora – ali na što?

Svjesnost se uvjetuje tek po drugome, sam po sebi imaš samo iluzije koje teku u beskonačnost. Jedni drugima smo dimenzija koja otvara dimenziju i rađa stvarnost.

Mnogi sumnjaju u Boga zbog boli ovoga svijeta. Bol stanuje tamo gdje svjesnosti nema, ali bi je moglo biti.

Netko živi nad zemljom nesvjesnoga i svojom svješću kreira sve, ali kreira samo snove, jer se ništa ne može osvjestiti u njemu. Samo odani sluga života nosi breme nesvjesnoga i po njegovoj odanosti se u njemu sve osvještava.

Netko je kreator života – netko odan sluga. Prvi svime potvrđuje sebe velikoga u malome pred sobom – drugi je samo klaun što donosi sreću u srca malenih, jer je manji i svaki smijeh pokrije suzom u sebi.

Genetski promjenjene namirnice, zar nisu izgubljena bića, otrgnuta iz ruku života, kojima su zbog praznih obećanja pohlepe oduzeta sva nevidljiva svojstva života, od okusa, do prve i zadnje milosti majke prirode – sjemena, po kojem se sjeme dijeli i očuva život. Tako čovjek svojim kreiranjem ubija život, umjesto da mu služi, da bi svijest u njemu mogla dozrijeti i pokriti svojstvo nevidljivoga u njemu.

U nevidljivom je sva tajna vidljivog i ako vidljivo oskvrne svojstva nevidljivog, praznim obećanjem sebi reže krila, jer sve svjesno pada u osminski krug beskonačnog množenja bez odgovora – bez pokrića. Sve osvješteno otvara krugotok vječnog života, jer je uvjetovalo svjesnost svojim poštenjem prema životu.

Sva su bića u potpunosti prekrivena fluidom Gospodina, zato se nijedna životinja ili biljka ničega ne srami, samo se talasa u fluidu Gospodina od rođenja do smrti. Čovjek je polovično prekriven u nesvjesnom – a u svjesnome se srami nesvjesnog u sebi što ga progoni poput smrti, sve dok ne prihvati nesvjesno i tako otvori mjesto svjesnosti, da bi Gospodin mogao talasati kao biće u njemu.

Čovjek je najrazvijenije biće, ali je na dnu ljestvice razvoja, jer sve je dovršeno, samo je čovjek polovičan. U njegovoj je nedovršenosti tajna izvora svega, jer je u njegovu nesvjesnu polovicu položeno svojstvo svega stvorenog, a stvoritelj je sam čovjek, jer ima drugu polovicu otvorenu u svjesnosti, a svaki pojedinac ima slobodnu volju odrediti koliko će stvarnosti dopustiti, da se osvjesti u njemu.

Čovjek se beskrajno srami pred drugim čovjekom, a ne zna da nema ničeg sramotnog u njegovoj nedovršenosti, jer nedovršenost je milost koja prihvaćanjem postaje svojstvo dovršavanja – a u neprihvaćanju vječni strah pred vlastitim krugom nedovršavanja. Svi smo samima sebi zatvoreni krug vječnog množenja ili nedovršavanja, a jedni drugima otvoreni krug što se dijeljenjem dovršava i otvara krugotok vječnog života.

Svaka točka u svemiru je točka sadašnjosti ili smrti, a čovjek je jedino biće koje ima slobodnu volju preuzeti sadašnjost na sebe. U čovjeku se može i mora sve osvjestiti, da bi moglo živjeti vječno – samo trunka neosvještenog u tebi i njemu vječno sve umire. Svemir se sastoji od trunki i samo jedan mali dio, neispunjen u svjesnosti poput rušilačkog vala, obuhvaća sve osvješteno u tebi – Svemiru ove sadašnjosti.

Svi oblici su dovršeni i kroz njihovo vrijeme teče prostor, samo čovjek ima oblik vremena koje teče kroz prostor, nedovršen u prostoru, na rubu vlastitog izbora između fluida smrti i fluida života i po njemu je čitav Svemir dovršen.

Jedni drugima smo svojstva života,
a samima sebi zarobljeništvo nekog nedovršenog oblika,
koji se u sebi može dovršavati u beskonačnost, ali nikada ispuniti,
jer vječno ostaje bez svojstva života,
bez dimenzije čovjeka po čovjeku.