Sklonište vječnosti

Stvarnost ne treba sklonište, jer je ona sama sklonište svemu

SKLONISTE-VJECNOSTI
SKLONIŠTE VJEČNOSTI

Tvoja duša je odsjaj beskonačnosti,
samo odsjaj onoga što tek dolazi,
pa ipak na svojim putovima rađa beskonačnost.

Duša je sklonište dano po Gospodinu – međustanje između prirode i čovjeka – mogućnost čovjeka ili stvarnosti. Svaka duša je Gospodinov fluid i tko ne čuva duše drugih, gubi savjest i u njoj svoju dušu.

Stvarnost je beskonačna, ali iluzija je jednako beskonačna. U prihvaćanju svih putova koje crta život, duša rađa sadržaje koji su poput kamenčića po kojima ideš prema stvarnosti. Odsjaj duše blijedi u svim vlastitim htijenjima, sve dok za njom ne nestane svaki trag.

Svaki čovjek nosi u sebi strah od točnosti pravila života – svatko je svjestan da će ga pravilo samljeti u prah, ako skrene na pogrešnu stranu ceste. Ali čovjek rijetko poštuje pravila duše, jer duša ne udara kada ju čovjek pogazi.

Duša je tišina na putu prema stvarnosti, ali progovara tek nakon mnogo godina, kad tebe – kad mene više neće biti.

Sadašnjost je tajna Gospodina, ti si samo onaj koji u njoj dopušta drugoga. Tvoja dopuštanja rađaju sadržaje, a tvoja htijenja samo praznine. Tvoja duša je odsjaj koji uvjetuje stvarnost, a kad se stvarnost rodi sadržaji zažive ili osvijeste praznine. Oboje je beskonačno i vječno.

Preko svih zrcalnih rezultata učiš prihvaćati stvarni rezultat, ali na njega ne možeš nikako utjecati. Ljudski um ne može doprijeti do stvarnog rezultata, ali može shvatiti i prihvatiti ono nedostupno. Kad bi čovjek prihvatio tu činjenicu, u njemu bi se pomaklo pravilo stvarnosti i tek bi tada bio stvaran.

Čovjek rezultira, ali na putu svojega samo bježi od stvarnog rezultata. Čovjek je prema vlastitom rezultiranju uvijek samo imaginaran – nikada stvaran. Tako u svakoj nesreći čovjek zapravo ima sreću, jer je stavljen u poziciju u kojoj nema izbora – u prihvaćanje stvarnosti.

Čovjekova samovolja uvijek je samo pljačkala dušu ili odsjaj beskonačnosti, a time i sve sadržaje života. Kad samosvijest u čovjeku preraste život nema više ni prirode ni duše, samo križ samosvijesti kojeg nosi drugi. Samo odanost rađa sadržaje koji ublažavaju dušu bez stvarnosti i samo po njoj ustaju duše u čovjeku i u svijesti ili jednosti sa stvarnošću oslobađaju se od križa razdvojenosti ili samosvijesti.

Gospodin je jedan i jedini odani sluga života i u Njegovim njedrima odanog stvarnome teku svi tvoji putovi, poput čaša punih života. Po Njemu je svaki čovjek pred tobom sluga Božji koji ti pokazuje put prema stvarnosti. I ti si sluga Božji koji otvara sadržaje na putu prema stvarnosti. Ali ne toliko, koliko života po sluzi uzmeš pred sobom – već koliko sluge životu dopustiš u sebi – to određuje tvoju stvarnost.

Tamo gdje duša rađa čovjeka svarnost postaje beskonačna – tamo gdje duša utone u prazninu vlastitog odsjaja – kao jedinog stvarnog – duše više nema – postoji samo duh koji razbija ogledalo skloništa duše na putu prema čovjeku.


Nitko ne očekuje da će se iluzija potvrditi kao stvarnost,
ali ipak će sve što si živio biti potvrđeno kao tvoja stvarnost.

…kad mene – kad tebe više ne bude,
jednost će živjeti u tebi koji nisi živost tražio za sebe,
već si služio životu i tako po svojoj odanosti našao put prema Ocu,
koji voli stvarnost više od svega.

Stvarnost ne treba sklonište, jer je ona sama sklonište svemu,
a samo smo jedni drugima stvarnost
i u njoj jedino tvoje – moje sklonište vječnosti.