“Ovaj” i “onaj” svijet

ovaj-i-onaj-svijet
“OVAJ” I “ONAJ” SVIJET

Ljudi se uvijek »ulažu« i zbog toga je čovjek »uloženo« biće. Čovjek je uvijek dvostruk ili “uložen” i zato uvijek najmanje dvojna slika.

Prva slika ili “prvi svijet” je svijet u kojem smo rođeni – svijet kojeg gledamo oko sebe. To je primaran svijet nepromjenjive ili uzakonjene prošlosti ili svijet stvarnosti. Zato su pravila ovoga svijeta uzakonjena pravila naše stvarnosti ili pravila Duha. Ovaj svijet ili slika je naša osnova i jedan vrijedi za sve.

Druga slika ili “drugi svijet” je individualan svijet naše slobodne volje ili duše. Zato taj svijet nije vidljiv fizičkim očima. Tako ne postoje dva odvojena svijeta, već samo jedan, kao svijet u svijetu, prekrižen pod kutem od 90°. Svijet stvarnosti ili uzakonjeni svijet prošloga u kojem smo rođeni – te unutar njega, kao svijet u svijetu, individualan svijet svakog pojedinca ili svijet vlastite sadašnjosti koji je svijet čovjekove slobodne volje ili duše.

Taj svijet ili svijet naše individualnosti još nije uzakonjen – taj svijet sa svojim odnosom prema primarnom svijetu ili stvarnosti pred sobom uzakonjuje svaki čovjek za sebe. (Svatko sam sebi sudi)

Hodamo po vanjskom  ili primarnom svijetu u njemu ostvarujemo svoje interese. Svijet svoje duše ili sekundaran svijet osjećamo u sebi.  Sve dok se naša individualna predodžba ili slika razlikuje od slike koju gledamo pred sobom, nalazimo se u razlici odnosa prema stvarnosti ili u subjektivnom odnosu prema objektivnom pravilu života pred sobom. Zato nas progoni razlika koju osjećamo kao nezadovoljstvo, ludilo progona, nemir….

Kada pristanemo na vanjsku sliku ili stvarnost pred sobom, u sebi osjećamo mir kojeg nam daruje našom dušom oplođeno pravilo duha stvarnosti (Moj otac u meni i ja u ocu). Zato čovjek nikada nije opterećen stvarnošću, već samo svojim očekivanjima.

Spavanje kao prirodna meditacija postoji upravo radi uspostave ravnoteže između dvojnosti ili dvojne slike. Čovjek ne razlikuje sliku (iluziju) i stvarnost. Ne razlikuje što je slika, a što smo mi – ne razlikuje iluziju i sebe. Ti odnosi ili razlike nam stvaraju probleme tijekom čitavog života.

Spavanjem dolazimo u ishodišno ili primarno stanje. Sanjamo zato što se naše dvojno ili uloženo stanje pokušava uskladiti. Kada ne pristane na stvarnu sliku pred sobom i uporno ustraje na svojoj subjektivnoj slici, dvojno stanje čovjeka okreće se za 180° i on zbog toga može poludjeti.

Najviše koliko možemo nositi je stanje prekriženo za 90°. Simbol prekriženog stanja za 90° je križ Isusa Krista.

Što znači okrenuto dvojno stanje za 90°? U slučaju Isusa Krista to znači potpuno prihvaćanje najvećeg mogućeg paradoksa ili neprirodnog stanja – prihvaćanje vlastitog razapinjanja na križ.

Razapinjanje živog čovjeka nije prirodni proces. Zbog toga Sin Čovječji je morao prihvatiti križ, da bi se po Njemu za tri dana uskladila generalna slika svega Stvorenja.

To je tako.

Njegova individualna slika je bila živući. Zatim ga je netko izdao i razapeo. Stvarna slika se mijenja u mrtav. Te dvije slike su prekrižene za 90°, kao što je prekrižen i život.

Kako čovjek u takvoj situaciji može postojati, budući da ne zna koja je slika »prava ili pravilna« – je li to živući i treba li braniti pojam živućeg ili treba prihvatiti apsurd razapetog?

Pravedan prema stvarnosti pred sobom prihvaća poziciju razapetog. Onaj koji brani samo svoju pravednost i postane nepravedan prema drugima, kao primaran preuzima ulogu živućeg. Te dvije slike su uvijek uložene u čovjeku.

Čim se čovjek suoči s nekime, nalazi se u dvojnom ili razdvojenom položaju. To je tako. Čovjek je kod sebe živući i ima nekakvu proizvoljnu sliku. Kad s nekime stupi u odnos počne mu se »ulagati« druga slika. Njegov mir ovisi samo o kompatibilnosti ili nekompatibilnosti obaju slika.

Kompatibilnost obaju »slika« ovisi o svakom pojedincu. Svatko po svojoj slobodnoj volji i u svakome trenutku može pristati na vanjsku sliku kao jednu i jedinu.

Izpovijed je poklapanje čovjekove subjektivne slike sa stvarnom slikom ili stvarnošću.

Prvi ljudi nisu bili svjesni sebe pa ako je čovjek ubio sučovjeka to nije bio grijeh, jer se radilo o podsvjesnom činu. Misterij je zahvaljujući spoznajama tijekom povijesti postajao sve manji i čovjek je postajao sve osvještenije biće. Posljednjom spoznajom misterij je potpuno nestao i čovjek je postao potpuno osvješteno biće.

Time je zaključen smisao ovoga svijeta, a to je traženje ljudske biti. Unutarnji i vanjski svijet počinju mijenjati pozicije. Unutarnji ili individualni svijet koji je prije bio ništa, sada postaje vanjski ili sve i obratno. Zato će se razotkriti sve špekulacije. Čovjek može zadržati ravnotežu samo ako pristane na trenutnu stvarnost pred sobom. Svaka vlastitost ili pokušaj ostvarivanja vlastite subjektivnosti sve brže ga izbacuje iz stvarnosti. (Tko ne skine svoju odjeću i stane na nju, ne može pred Oca.)

Ako je na početku čovjek mogao napraviti bilo što i nije griješio, danas je već grijeh ako samo kažeš »Jesam«. Unutarnji (»onaj«) svijet ili svijest postaje jedno za sve, a budućnosti više nema. Postoji još samo jedna stvarnost za sve u zajedničkoj sadašnjosti, a ona je vječna.

Čovjeku ostaje još samo prihvaćanje činjenice s kojom se tek rađa kao stvaran u svijet zajedničke sadašnjosti ili »onaj« svijet. Oni koji to neće moći ostat će vječni pobunjenici bez razloga i to je propast.

Čovjeku koji se bori samo za pravilnost svoje slike (iluzije) i ne dopušta nikakvu ulogu ili sliku sučovjeka (stvarnosti), sliku u konačnom smislu okrene u slobodni pad, jer na taj način čovjek počne fanatično zagovarati svoj položaj. Na taj način će se naći u nerazumnom položaju ili krajnjem konfliktu sa sobom. To je smrtni grijeh ili grijeh protiv Duha Svetoga.

Čim se čovjek odrekne sebe ulazi u ništa ili sadašnjost. Zato je pravedan sudac. Čovjek se ne mora bojati da će izgubiti vlastitu prisutnost, jer će ostati podatak. Podatak je polovica neke stvarnosti. Tako ima uravnotežen život. Zato onaj koji si je prisvojio cjelinu ostaje bez realnog ili stvarnog podatka i to je propast. Ima na raspolaganju 360°, ali upravo ga ta činjenica proždire u Boga. Bog kao osnova je čisti nepodatak ili ništa. Valovitost je tajna polovice negativa – pozitiva. Zato od nas do gdje god postoji prostor – a ista povratna informacija vrijeme. Tako je čovjek rođen s polovicom pozitiva i polovicom negativa.