U čemu je razlika između zaljubljenosti i ljubavi?

u-cemu-je-razlika-izmedu-zaljubljenosti-i-ljubavi
U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU ZALJUBLJENOSTI I LJUBAVI?

Zaljubljenost je prisilno darivanje u koje nas tjera priroda, a ljubav je dobrovoljno darivanje koje izvire iz međusobnog odnosa ili suosjećanja.

Svako prisilno darivanje pa tako i zaljubljenost zahtijeva uzvraćanje, zato zaljubljeni čovjek uvijek trpi zbog nedostatka povratnog darivanja. Ljubav ne traži uzvraćanje – zato prava ljubav nikada ne prolazi.

Kad se muškarac i žena zaljube, oni ne žive istu stvarnost, već su razdvojeni jer svatko u onom drugom voli samo vlastitu iluziju. Sve dok svatko od njih svojom sadašnjošću u drugome časti samo svoju stvarnost, automatski se poklapaju jer se slučajno sviđaju jedno drugom. Njihove vlastite sadašnjosti se tada spoje u jedno – jer sve pojedinačne sadašnjosti u ovom svemiru teže jednosti. Oboje se tada suočavaju s istim problemom, s problemom vlastite stvarnosti jer nje više nema. Tako sadašnjost postaje mrtvo korito dviju osoba ako se nisu spremne istinski darivati jedna drugoj.

Čovjekov prividni ja je poput točke koja se može slobodno kretati. Uvijek kad si čovjek uzme tu slobodu, bude uhvaćen u izabrani odnos. Zbog toga postoji i treći kut kojim se može kretati, a to su razum ili vjera. Zaljubljenost je nedostatak trećeg kuta jer je riječ o prisilnom darivanju i prisilnom vraćanju.

U prisilna darivanja spada gotovo sve što radimo u svakodnevnom životu. Prisilno idemo na posao ili u školu. Prisilan je odnos muškarca i žene sve dok je u igri priroda, a i roditelji su prisiljeni na darivanje kad im se rodi dijete. Ako želimo biti dorasli dodijeljenoj stvarnosti, moramo to razumjeti. Prisilni odnosi nas muče sve dok se grčevito hvatamo za osobnu slobodu, kad popustimo i pristanemo na dano, nestane i osjećaj uhvaćenosti.

Život od čovjeka zahtjeva samo darivanje. Ako se muškarac i žena privlače koji je njihov dug? Moraju biti otvoreni i priznati jedno drugome svoju privlačnost, da bi se zatim jedno drugom mogli i darivati. Tek će se darivanjem osloboditi svoje nemoći pred životom te prihvatiti snagu i ujediniti se u stvarnost jednog pogleda.

Najveća je ljubav dijeljene svoje nemoći i samo iz toga može nastati istinska snaga. Zasigurno je lakše odmoriti se u nemoći, nego se iscrpljivati u prividnoj snazi. Partneri moraju jedno drugome biti kao zavoj za ranu ili melem za dušu, a ne se trovati.

Čovjek u nemoći skriva u sebi beskonačno oblika najčišće ljepote. Priznajmo osnovnu ljudsku nemoć barem pred čovjekom kojeg volimo. Život od nas ne traži ništa drugo. Od Isusa Krista je tražio samo jedno, da pred cijelim svijetom i svim rodovima i za sve vijeke vjekova prizna ljudsku nemoć u rijeci Gospodinova vremena.

Svatko se od nas srami svoje nemoći i zato se zatvaramo u domove. Tko priznaje svoj strah, razumije i strahove drugih. Budimo prijatelj sučovjeku u nevolji, jer jedina ljepota ovoga svijeta postaje vječno svjetlo prijateljstva nemoćnih.

Zašto su djeca tako privlačna i lijepa? Sva njihova ljepota je u njihovoj nemoći. Svojom nemoći nas privuku sebi i u nama probude suosjećanje. Nijedna žena se ne može tako savršeno našminkati da bi bila privlačnija od prljavog djeteta koje se igra u pijesku. Istovremeno možemo zamisliti koliko je lijepa odrasla žena koja prizna vlastitu nemoć – jer ne sjaji samo ljepotom žene, već i toplinom Čovjeka.

Sve je uredu, ako sve prihvaćamo. Svakim sučovjekom pišemo samo priču. Odan otac nikad neće doživljavati kćerku kao ‚‘svoje dijete‘‘, već će ju uvijek dopuštati kao čovjeka. Na taj način nikad neće imati kćer i zato će je najviše imati. Ako u djetetu poštujemo čovjeka već od dojenačke dobi nadalje, znači da smo učinili sve što je moguće.

Kad se dijete oprašta od djetinjstva, oprašta se i od oca i majke, jer taj mu odnos više ne treba. Ako i roditelji njega više ne vide kao dijete, ono im s lakoćom može ostati prijatelj.

Suosjećajni ljudi znaju prihvatiti oproštaj. Oproštaji smiruju dušu. Spokoj je sloboda duha.

Tek kad zaboraviš na sebe možeš nekome biti prijatelj. Onaj koji to ne može prema vlastitim mjerilima neprestano traži nekoga ili nešto – traži žrtvu, a ne prijatelja.

Svaki čovjek ide svojim putem prema spokoju. Svaki je neponovljiv i vrijedan poštovanja. Ne postoje bolji i lošiji putovi, već samo oni vlastiti. Mir u kući možemo sačuvati jedino na način, da prihvatimo spokoj svih putova koji vode u nju – bili oni pravedni ili nepravedni.