U srcu onoga kojeg nema

U-SRCU-ONOGA-KOJEG-NEMA
U SRCU ONOGA KOJEG NEMA

Čovjek je zarobljenik slobode vlastitog svijeta i živi u iluziji slobode samosvijesti

Duša je svjesnost koja traži svjesnost, zato se uvijek trudi biti netko pred nekim. Put svjesnosti je put nevidljivog vremena dviju strana koje istovremenu ističu iz uzajamnih ishodišta.

Svjesnost putuje, a samosvijest kruži u krugu vlastitog ishodišta. Onaj koji čuva samo svoju svijest, malo je ili uopće nije svjestan stvari.

Onaj tko čuva svoju svijest ili postojanje na nečiji račun, ne vidi, ne osjeća i ne razumije ništa od onoga pred sobom. Onaj koji najbolje izražava svoju svijest o nečemu, najmanje je toga svjestan.

Kad ćeš moći biti nitko pred ljudima, otvorit ćeš mjesto čovjeku pred sobom i tamo će početi tvoj put iz nesvjesnosti u svjesnost.

Samo u duhu je duša u ničijem miru pred ljudima i samo se u ničijem svijetu pale svjetla nevidljivog svijeta svjesnosti. Sve je jedno i ako te netko dopusti pred sobom i ti dopustiš njega, nalaziš se u duhu jednoga s njime.

Svaki se čovjek rodi s pečatom samosvjesnosti i unutar očiju, srca, razuma, svatko nosi oči, srce, razum svjesnosti. Kroz život svatko ide putem, na kojem samosviješću svladava nesvjesnost, ali samo će te ono što na tom putu dopustiš u sebi osloboditi samosvijesti i povesti iz ponora nesvjesnosti u svjesnost.

Samosvijest je svijet osobnog – svjesnost je svijet stvarnog. Samosvijest sa svime stvarnim dolazi pred tvoje lice i preobražava se u svjesnost – sa svime osobnim prekrivaš vlastite ponore nesvjesnosti samosviješću.

“Služi svojoj samosvijesti i cijeli ćeš svijet imati pod svojim nogama.” je bio u iskušenju Sin, kojem je obećan lažni svijet svega u svijetu ničega.
Ali Sin je odgovorio: “Ništa sam pred tobom koji sve obećavaš, ali ja vjerujem Gospodinu koji je nitko pred svima i ništa ne obećava. Ja volim Oca koji je ništa u ogledalu vlastitog i bez obećanja u ogledalu mojega.” te se maknuo u ništa kako bi uvjetovao svijet svojeg Oca, Gospodina svega.

Onaj koji je netko sve pred sobom polaže u ništa, iako obećava sve. Samo ono što je ništa pred svime, rađa sve u srcu onoga koji je nitko.

Čovjek je zarobljenik slobode vlastitog svijeta i živi u iluziji slobode samosvijesti. Samo ako si nitko, iskušenje iluzije vlastite slobode nemoćno je nad tobom. Ali teško je hodati po brvnu svjesnosti onoga kojeg nema s druge strane rijeke nesvjesnosti onih koji jesu.

Sve dok se čovjek može potvrditi u drugome, ne osjeća koliko je to teško, ali kad se breme vlastitog potvrđivanja svali na čovjeka, svali se svom težinom koju je slutio, ali spustio pokraj na tuđa ramena. Ne postoji čovjek koji ne bi znao kad je sebe potvrđivao, a kad druge dopuštao.

Samo u srcu onoga koji je nitko rađa se sve.