Griješimo uvijek kad branimo svoju pravilnost

Kako se ponašamo prema djeci, trebali bi se ponašati i jedni prema drugima

GRIJEŠIMO UVIJEK KAD BRANIMO SVOJU PRAVILNOST
GRIJEŠIMO UVIJEK KAD BRANIMO SVOJU PRAVILNOST

Svi sporovi i svi ratovi su samo problem samoodređenja neke točke. Netko je vidio zvijezdu gore i odredio je kao ”zvijezdu tamo gore”. Zatim je netko drugi vidio tu isto zvijezdu dolje i počeo braniti svoje postojanje preko „zvijezde tamo dolje“, iako je relativno nalazi li se zvijezda gore ili dolje. Cijeli je problem potpuno apstraktan i svaki konflikt i svaki rat potpuni besmisao – besmisao relativnih određenja svih imenovanja.

Prema djeci smo obazrivi i možemo im dopustiti da vide neku zvijezdu dolje, iako ju samo vidimo gore. Iako smo uvjereni da smo u pravu, djetetu svejedno dopuštamo da bude u zabludi. Tako stvaramo jedini odnos, koji čini suživot ljudi. A u zabludi smo ionako svi mi.

Kako se ponašamo prema djeci, trebali bi se ponašati i jedni prema drugima. Nije važno u kolikoj smo zabludi, već koliko zablude možemo jedni drugima oprostiti. To nas spašava, a ne naša pamet.

Riječ je o strpljenju prema osnovnim zabludama, prema svakom odnosu u i svako vrijeme.