Čovjek

Čovjek sanja o sebi uglavnom na račun drugih

COVJEK
ČOVJEK

Čovjek je biće koje se tek rađa. Jedino je biće u kojom se vječni život može prepoznati u svoj svojoj punoći i bogatstvu, ali i jedino, koje može u sebi prelaziti svako zlo ograničenja.

Krajnja namjena i cilj ljudskog postojanja u ovom svijetu je potpuno očišćenje od svih iluzija. Rezultat tog čišćenja je jasna percepcija stvarnosti, a to čovjeku samo po sebi otvara vrata vječnoga života. Tamo ga čeka punoća života, čisti mir koji se rađa iz potpune slobode i beskrajna fascinacija nad ljepotom vječnog iznenađenja.

Međutim, put do pune ljudske samospoznaje je dug i težak, pun nepoznanica i neizvjesnosti. Potrebna je velika hrabrost i duboka iskrenost, da čovjek može otkriti sve velove tajni i pronaći svoje pravo, istinito lice.

Da bi mogao prohodati taj put, čovjek mora biti ponizan dok mu je korak čvrst i jak. Poniznost čovjeka koji ima unutarnju snagu odlučivanja izraz je istinite plemenitosti i život se preda njom uklanja i otkriva svu svoju ljepotu i jedinstvenost.

Svaki trenutak je dragocjen. Ako čovjek gubi i na kraju izgubi sve svoje vrijeme, to ga pregazi i slomi. Tada je njegova moguća ali kasna poniznost uzaludna, jer je moć za prevladavanje zla već istekla.

Svijet i svi događaji u njemu samo su gigantski splet metafora prema kojima čovjek može prepoznati nestašnost i neograničenost života. Tražiti na ovom svijetu konačnu i potpunu stvarnost, potpuno je beznadan pokušaj, kao potraga za sunčanim travnjakom ispod mora.

Dok čovjek ne postigne punu svijest i sveobuhvatnu samospoznaju, sve njegove percepcije sebe i svijeta blijede su i snene. U tim snovima, čovjek pokušava pronaći sebe i izmjeriti svoju veličinu kao što pokušava opravdati svoj boravak sa značenjima i namjerama, koje se dokazuju kao iluzija.

Čovjek sanja o sebi uglavnom na štetu drugih, jer da bi svoje snove pretvorio u stvarnost, pokušava u snove uplesti svoje najbliskije, a svejedno mu je za njihova gledišta i definicije.

Samospoznaja se širi kada čovjek prepoznaje sanjivost svih svojih snova i iluzija i tako postupno postiže slobodu. A ona mu dopušta da može dati prostora stvarnosti samog života.

Svo zlo ovoga svijeta proizlazi isključivo iz ljudskih snova i od nasilnog formiranja i ubojstva života tim lažnim i iluzornim snovima. Snovi mogu biti neograničeni, no još uvijek nemaju u sebi nikakvu stvarnost, i tako sve što je izgrađeno na njima, uvijek se raspada. Svatko tko nestvaran i slijepo snen prelazi iz zemaljskog života u posmrtnost, tamo izgubi svako polazište za svoj san te ga suočavanje s beskonačnošću gurne u vječnu propast.

Životarenje, koje je rezultat traženja života kroz predodžbe ili vlastite slike i načine, kroz patnju pokazuje glupost takvog ponašanja. Svatko ima priliku spoznati da su svi načini na koje živi u krajnjem smislu dobrovoljno odabrani, čak i ako su poduzeti naivno i pasivnim pristankom. Okolnosti često ne možemo birati, ali možemo birati odnos prema njima. Taj nas zarobi i sveže, ako ga ne shvatimo kao relativnog.

Čovjek može otići u slobodu samo ako pusti da sve bude izvan njegovih mjerila.

U konfliktu s okolinom samo se opredmećuje pojedinčevo neprihvaćanje samoga sebe, a tako lakše prelazi u znanje i spoznaju koja je potrebna za pokušaj razrješenja.

Za rješenje je dovoljno da čovjek dovede do kraja svoje zablude – jer se u netočnosti zablude odražava točnost istine. U tom trenutku mnogi su toliko površni da sve završavaju na pola puta pa nikada ne saznaju idu li u dobrom smjeru ili su u zabludi.

Vrhunac vlastitog htijenja je u apstrakciji, jer kada ponestane zaliha živopisnih oblika života, ostaju samo još temeljna stanja – ili odanosti ili agresivnosti. Kad apstrakcije ponestane, počinje onostranstvo, a ono povlači granicu između vražjeg i Božjeg kraljevstva.

Čovjek se uspinje na planinu svojih utvara sve dok mu se priviđa vrhunac. Koliko god snage uložio u uspon, nikamo se ne pomakne jer beskonačnost planine svaki korak preokreće u besmisao. Kad to shvati, preostaje mu kao spas samo još automatski spust u ponor života. U tome nema nikakvog rizika jer i ponor je beskonačan i neće se nigdje razbiti. Tko se ne spusti, morat će se cjelu vječnost uspinjati.

Predanost stoga obogaćuje jer dopušta bogatstvo svega u svemu. Svojom samovoljom ponižavaš i oskvrnjuješ život te ga naposljetku možeš do kraja upropastiti. Mogućnost prihvaćanja je bezgranična u obje krajnosti: baš sve možeš prihvatiti ili baš sve ne prihvatiti. Svatko sam odlučuje što će prihvatiti i živjeti. Ali ne može stvoriti vlastitu istinitost. Jer samo Stvoritelj rađa život u jednosti dvojega, kroz uzajamnu predanost dvaju ljudskih bića.

Koliko čovjek ovaj svijet prepoznaje prividnim i sanjarskim, toliko u sebi budi unutarnji, duhovni svijet. Prolazno cvijeće ovoga svijeta stalno se osipa i vene i zato se opterećuje bolom i nemirom onaj tko mu pripada. A onaj koji preuzima na sebe prolaznost privremenog te nevjeru i prazninu drugih ljudi i tako prizna svoju nemoč i izgubljenost, uzdići će se iznad oblaka iluzija u slobodno nebo.

Zašto bježati od svoje malenosti? Pošteni ljudi će kraj skromnog i poniznog čovjeka imati najbolji osjećaj prihvaćenosti i potvrđenosti u svojoj prirodnoj malenosti. Veselit će mu se, kao što se pčelinja košnica veseli sunčanom jutru.

I da nema nikog drugog, za tebe Je sav živ i čeka te Netko tko te potpuno prihvaća takvoga kakav jesi da bi mogao biti potvrđen i rasterećen. Taj bezimeni netko je Isus Krist koji je prihvatio sramotu i bijedu križa, a time i najnižu stepenicu kako bi mogao sve prigrliti k svojem otvorenom srcu. Svakome je otvorio svoj dom. Ali taj dom je daleko, koliko si dalek samome sebi.

U snazi je bio malen i u malenosti snažan, potpuno ponizan pred životom, ali prvi i najhrabriji kad je riječ o otkrivanju ništavila i bezvrijednosti ovoga svijeta prevare. Prvi je otišao u beskonačno ništa i tišinu gdje ima mira i slobode u izobilju, za svakoga koji do kraja slijedi istinu i unutarnji poziv.

Skinuo je velo oblaka vlastitog doživljavanja – razotkrio lažne vrijednosti i shvatio da je sve što jest – jednako ništa. Shvatio je da nije moguće istovremeno biti i vidjeti te je na sebe preuzeo Nebitak, svoje prvobitno stanje. Nebitak otkriva bit svega jer smo svi od Nebitka. U Njemu je beskonačan život dobio mjesto i po Njemu je postao spoznat i prihvaćen. A sam je, slikovito rečeno, bio uzdignut na Božju desnicu kao jednak Bogu. Bio je ništa, a ipak je u Njemu izraslo sve.

Želi pomoći svakom sučovjeku, zato kaže: „Čovječe, vidi, nisi stvoren da budeš nešto određeno – nešto ograničeno. Cijeli si sazdan od Nebitka, zato ne brini da moraš nešto biti! Izvan tebe nema nikakve stvarnosti, sva je u tebi. Ako je iz osnove Nebitka, onda je iz mira i tako stvarna. Sve izvan tebe na ovome svijetu je ništa, zato se za taj ništa ne moraš bojati. Zastani in obstani da možeš čuti tišinu. U njoj ćeš zazvučati u prvoj od svih Božjih riječi koja te poziva: “Budi!”, ispunjen beskonačnim.”

Vanjska pasivnost nije bijeg, već samo put prema početku – u nulto vrijeme. Apostoli su napustili Isusa jer su bježali od pasivnosti križa. Prihvativši takav kraj on je svima nama pokazao da sve dolazi od života, a ne od aktivnosti. Treći dan ga je probudio život, a ne aktivnost. Aktivnost u režiji čovjeka odbacuje život i drži ga pasivno zarobljenog u mjesečnim sjenama neznanja

Mjerom vlastite ograničenosti ograničavaš i obezvrjeđuješ Boga. Stvoritelja, koji za tebe ima beskonačnu vrijednost, obezvrjediš do nule.

Nitko ti ništa ne može uzeti niti dati. Sve uvjetuješ sam svojim odnosom prema životu kao cjelovite istinitosti. Živimo u vremenu kad je svatko prisiljen odlučiti se između ništa i cjeline svojeg prihvaćanja. U konačnosti nema druge mogućnosti – već je sam život sve i ništa, odnosno ništa i sve.

Bog ti daje sve na volju i ne ograničava te u ničemu. A ti odlaziš, u ništa ili u sve.

SAMO SI PUTNIK. STOGA IDI!