Pomak

Čovjek u sebi nosi svojstva svih oblika

POMAK
POMAK

Ni sa čime nisi u razlici, ali si u svemu ti sam jedina razlika –
razlika sa samim sobom.

Ništa nije na svojem mjestu.
Sve stvoreno pomaknuto je za mjesto jednog oblika nad sobom,
a čovjek u pomaku svega i zato u najvećoj razlici sa samim sobom.

Čovjek je rođen kao razlika bez pokrića – u izvornom grijehu ukradenih oblika svezan sa samim sobom, a u njemu mjesto svega i rođenje u svemu gdje napušta mjesto ukradenog. Čovjek u sebi nosi svojstva svih oblika, a gdje god krade svojstvo oblika pred sobom, gubi mjesto čovjeka u sebi.

Svi su oblici ukradeni od nižih oblika kojima sami daju pokriće, samo čovjek nema pokrića jer iznad njega ne postoj nikakvi oblici.

Samo dovoljno velika jednostavnost uvjetuje stvarnost,
jer nikome ništa ne krade.

Od svjetlosti, prve pojavnosti koja još nema oblika, do čovjeka, posljednje pojavnosti koja je iznad svih oblika, svi su oblici bježali jedni od drugih. Bježali su od uzajamnih stvarnosti, ukradenih unutar ukradenog prividnog pokrića.

I sam bježiš poput svjetlosti, jer svijest ti ne dopušta da odeš na drugu stranu, jer znaš da je tamo tama. Ali u tebi spava savjest Čovjeka bez razlike, Čovjeka koji je sve vratio. Njegova te savjest u odnosu sa svim drugim gura preko ruba – u smrt i ipak na početak svega, na mjesto iz kojeg je pobjegla svjetlost, jer nije imala pokrića. A ti imaš pokriće po Njemu, koji je svemu vratio svjetlost, kad je ušao u smrt bez pokrića i ustupio mjesto svemu u sebi.

Prati Njegov trag koji je u svemu pred tobom, ako iz mjesta stvarnosti koja ti je data, ne živiš svoju iluziju. Svi oblici pred tobom su razlike života i po njima Životu vraćaš život ili u smrti rađaš smrt, jer si oblika iznad svih i prema tome mjesto života ili smrti svega.

Svi oblici su stvarni, ukoliko im daruješ mjesto u sebi,
i iluzorni, ako zauzimaš mjesto u njima.

Čovjek je oblik svih podoblika života koje nosi u sebi, ali podoblici u sebi ne nose njega jer je njegov oblik ukrao sve za svoj oblik čovjeka. Nekad se čovjek igrao s podoblicima u sebi, a sad se podoblici u njemu sve više poigravaju njime jer nije napustio svoj oblik, već ga je čuvao nauštrb svih podoblika koje je imao na raspolaganju. Iluzija je majstor koji je prevario čovjeka i uvjerio ga u stvarnost vlastitog oblika kojeg je imao prije, nego što je bio.

Bila je tama i Gospodin stvori svjetlost te ju podjeli na dvije strane neba – strane je zamaknuo i stvorio tebe i mene u razlici svega, da bi jedno po drugome okrenuli strane i našli svjetlost u tami svojega svijeta, jer daleko unutar tame nalazi se svjetlost svega.


U sebi nosiš pokriće rijeke, vjetra, cvijeća, samo ne pokriće svjetlosti,
jer svjetlost je jednaka tebi – polovica tame.

Samo se iz tame bude jutra u dan, ako svjetlost ne bježi pred tamom u noć,
stoga samo dvoje koje preuzima tamu na sebe, vraća cvijetu cvijet, rijeci rijeku, vjetru vjetar
i rađa svjetlost – život.
Možeš pak ostati na svojoj strani svjetlosti i ostaviti cvijeće u tami
…a bilo je to tvoje cvijeće, tvoje rijeke i tvoj vjetar svega.