Odnos – datosti čovjeka

ODNOS - DATOSTI ČOVJEKA
ODNOS – DATOSTI ČOVJEKA


Život je odnos vremena i prostora.
Vrijeme je apsolut iznad svega,
za sve i svakoga jednako, još nerođeno,
a unutar vremena, vrijeme života svake biti unikat
točno određenog odnosa vremena i prostora.

Svaki pojavni oblik je život određene brzine vremena u prostoru. Svjetlost je unutra najveća – izvana najmanja i to joj daje najači naboj – naboj brzine vremena. Čovjek je unutra najmanji i zato treba najviše vremena za razrješenje izvana. Čovjek si prije nego što jesi, jer biti čovjek znači biti onaj kojeg nema. Ta datost čovjeka od tebe zahtjeva potpuno zaustavljanje vremena ili prihvaćanje smrti.

Razrješenje uvijek ovisi o odnosu vremena i prostora nekog vremena. Čim je nešto manje, prirodno je potrebno manje vremena – čim je nešto veće, potrebno je više vremena za vlastito razrješenje.

Da bi mogao nešto savladati, moraš biti veći od toga, a da bi mogao biti u odnosu na nešto veće moraš iznutra biti izvan odnosa ili manji od svega.

Vrijeme je odnos onoga izvana i onoga iznutra. Čim je nešto stisnuto u premalo vrijeme – eksplodira,  a čim je nešto stavljeno u preveliko vrijeme – pobaci.

U točno određenom nagibu vremena rađala se sva priroda u prostoru zauzetog vremena. U cijeloj prirodi prolazi apsolutno vrijeme s obzirom na prostor kojeg zauzima nagib vremena po kojem sve postoji. Iako još ništa nije rođeno u vremenu kao apsolut prostora, jer vrijeme je raspršeno u biti mnogih postojanja, koja svaka za sebe i daleko jedna od druge samo prolaze. Čovjek je jedino biće koje može na sebe preuzeti nepostojanje i dijeliće vremena vratiti u jedan život.

Čovjek si prije nego što jesi i tu datost čovjeka mora »odplatiti« svaki pojedinac, jer data je svakome posebno kao i njegova svijest, koja može sve shvatiti i prihvatiti.


Prihvaćanje nepostojanja,
onoga što stvarno jesi,
datost je svakog čovjeka,
a tvoja svijest ptica vodilja u nebo Vječnoga.

Sve pred tobom je za tebe, a svjesnost dar od Gospodina kojim možeš analizirati sve pred sobom, ali samo ono čemu se izvana podredimo, rasčlanjuje nas iznutra. Tvoja svijest putuje kamo želiš – možeš ju koristiti za iluziju sebe čovjeka ili za spoznavanje i analizu stvari pred sobom. Čovjek je jedino biće koje može rasčlaniti samoga sebe. Analizom svega izvana rasčlanjuješ se i razrješuješ nepoznanice iznutra.

Brzina unutarnjeg vremena ovisi o strahu od tuđih očiju – od nepoznanice. Međutim, strah ne ovisi o nepoznanici izvana, već iznutra. Bojimo se nečega izvana, a strah je u nama. Svaki konflikt je odraz straha ili nepoznanice. Snage se uvijek odmjeravaju tamo gdje je konflikt. Gdje je svijest, nema ni konflikta – ni odmjeravanja snaga.

Vanjska snaga uvijek ovisi o strahu druge strane. Što je veći strah ili nepoznanica unutar nje, veća je zvijer – od njene vanjske snage, dakle od straha druge strane ovisi hoće li napasti ili pobjeći. Svaka životinja napada ili bježi iz straha – samo je čovjek životinja koja bježi ili napada iz sebičnosti – iz principa.

U vrijeme nepoznanice čovjek se odjevao iz straha, a sad je sve sastavljeno iz dijelića vremena, ali mnogi pokrivaju oči… a Sunca uopće nema – samo ih njihova sebičnost bode u oči.

Čovjek je analitično biće koje je došlo do dna svake nepoznanice – osim one skrivene u njemu. Ona ne ovisi o razumu ili snazi odnosa izvana, već o prihvaćanju nemoći iznutra. Beskonačnost se ne može razrješiti analizom, već pristankom na zaustavljeno vrijeme – na svoju smrt.

Nema više straha, samo sebičnosti. Nema više neizvjesnosti, samo sebičnosti. Nema više suza, samo sebičnosti.

Toliko briga, a nigdje nikoga – toliko ljudi, ali svatko sa svojim brigama, a kad bi svatko pristao na to da ga nema – na svoje stvarno stanje, bili bi jedni s drugima, a ne sa svojim brigama, za koje izvana nema nikakvog razloga.

Naš vrijeme je ono koje nas obremenjuje i razrješuje svega vlastitog, da bi jednom život mogao biti tamo gdje zauzimamo mjesto vremena. Bilo je dovoljno vremena, a najviše od svega si ga imao ti, jer razum je tvoje vrijeme koje razrješuje ono iznutra, da bi izvana moglo biti bilo što.


U svakim očima spavaju tvoje
i sve druge u tvojima.
Samo ih blago srce dopušta
i u njih Gospodin stavlja sve svoje dlanove
i iz dijelića vremena skuplja dlanove za dlanove,
a iz svih drugih vrijeme prolazi i pobacuje sve
što je izdalo datost čovjeka.