Duboko u zimi spavaju proljeća

Duša je veza između tuđeg i tvojeg

DUBOKO U ZIMI SPAVAJU PROLJEĆA
DUBOKO U ZIMI SPAVAJU PROLJEĆA

U to vrijeme sve će te sve više polagati u smrt,
ali ništa od toga nije stvarno,
stvarna je samo smrt, zato je prihvati i napravit ćeš mjesto životu.

Gospodin je podatak druge strane, kot tebe ga nema.

Čovjek je snovito plakao i smijao se, u snovima je doživljavao život ili smrt jer nitko nije podatak samome sebi, već je svatko strana druge strane – pristao na nju ili ne.

Bio si nepoznanica, polovica svega – netko je ostao pri sebi, ali je živio za drugu stranu, a netko je išao na drugu stranu i iz nje gradio prijestolje svoje strane. Možeš na svojoj strani biti bog, drugu nećeš odvagati niti za atom jer što si veći u sebi, manje te ima u stvarnosti.

Malenošću vrijeđaš velikog – a razveseliš malenog.

Koliko te ima na svojoj strani, toliko si snovit i nestvaran jer ukrao si sve s druge strane. Tko je u sebi velik, cjenka se s malim, a tko ostaje malen poklanja svoju stranu i otvara mjesto stvarnosti. Svaka je priroda precizna, ali samo pobijeđena priroda ili prihvaćena smrt može odvagnuti cijelog čovjeka ili drugu stranu.

Duša je veza između tuđeg i tvojeg,
a kad tuđe postane tvoje, i tvoje postaje tuđe
i tada duša postaje vrtlog tuđeg ili izvor tvojeg.

Duša je gravitacija između magnetizama tuđeg i tvojeg, koji je također tuđ sve dok tuđe ne prihvatiš i u njemu savladaš svoje. Duša je ukraden fluid duha, zato se gasi pod fluidima jačega. A sam duh poklanja duh duši odanog i to joj nijedna duša ne može oduzeti. Kad duh zahvati dušu, fluidi odanih pokrenu rijeku svjetlosti jednog duha – a samovoljne duše zahvati tamni svijet duha bez fluida.

Bili smo duhovi u sebi, samo u drugima duše – bili smo gravitacije u odnosima vlastitih magnetizama, a postajemo duše fluida duha jedni drugima poklonjenog ili duhovi jedni drugima ukrađenog.

Samo je jedno mjesto zauzimanja, a mjesta oproštaja ima beskonačno.

Prvi će se potući za jedino i jedni druge vrtjeti na mjestu zauzimanja ili smrti, a drugi će odlaziti i u oproštaju jedni drugima otvarati mjesto života. Kad se otvori vertikala, mjesto zauzimanja više nema ravnoteže u mjestu oduzimanja, jer tamo više nema nikoga. Tako se oproštaj i zauzimanje razilaze – zauzimanje otvara vlastiti ponor – oproštaj svemu otvara mjesto.

Svijest osnovnog stanja je u stanju spavanja i zapravo živiš snove, a iz sna se budi prema pravilu tvojeg svijeta snova. Na pragu smo buđenja druge strane – buđenja savjesti. Velik će se probuditi kao malen, a malen kao velik i nitko neće moći vjerovati vlastitim očima.

Duboko u zimi spavaju proljeća i daleko unutra,
s druge strane tvoje savjesti spava savjest druge strane
i samo tvoj oproštaj ima snagu buđenja iz snova u stvarnost.