Temeljni kamen

Živiš u nestvarnom svijetu

 

TEMELJNI-KAMEN
TEMELJNI KAMEN

Kraj traženja, početak stvarnosti.

Kako prepoznati virtualnost u virtualnosti, nevidljivo u nevidljivom? Gdje početi i što uhvatiti? Ne postoji na ovom svijetu… Samo oči smrti s vremenom progledaju kad konačno prihvate svoje ništa što im ga nariču zrcalne cjeline.

Kad dođe dan konačne spoznaje, neće više biti traženja i sveobuhvatno pravilo stvarnosti ući će kroz svačija vrata. Kad je objašnjavanje bilo tek opisivanje neke stvarnosti, zbog nepoznanice se i iluzija mogla činiti logičnom i konstruktivnom. U tom je trenutku iluzija zbog povlačenja nepoznanice već postala destruktivna. A objašnjavanje postalo je objašnjavanje jedne stvarnosti.

Živiš u nestvarnom svijetu.

Čini se stvarnim, ali zapravo je samo zrcalni svijet kojim vlada čovjek i kojem je dana kruna drugog odraza da živi vlastiti svijet i vlastite zakonitosti virtualnosti – virtualnost virtualnosti. Horizontalno preslikana stvarnost rađa iluziju – a preslikana vertikalno rađa svijet čovjeka, iluziju iluzije. U svojem dvostruko odraženom svijetu čovjek se boji samo smrti – jedine ptice stvarnosti na nebu iluzije iluzije.

Ti si trijezni iseljenik koji se nada putu kući
ili opijen zemljom tuđom.

Iluzija iluzije, dijametralno suprotna stvarnosti, imala je u posjedu cjelinu – fluid života, a stvarnost osminu – smrt. Bez stvarnog mjesta, međusobno iseljeni i preslikani, zauzimamo tuđa mjesta. Desni radi za lijevoga i za njega nosi križ smrti u nadi da će se pojaviti stvarnost (osmina) – lijevi radi za desnoga i živi na njegov račun u meki iluzije (cjelina).

Temeljni kamen stvarnoga svijeta
čeka na kuću stvarnosti.

Za temelj je dovoljan samo jedan. Isus je nepovratno preuzeo križ stvarnosti na sebe i tako položio temelj stvarnoga svijeta. Od tada svijet stvarnosti čeka na pokriće da ustane kao zakoniti – vječni svijet. Samo jedan je dovoljan za potvrdu temelja da bi kuća počela rasti i one koji čekaju stvarnost poziva na gozbu, a mir u to ime obavija njihov svijet.

U tom trenutku pozivnice su poslane i Božji uzvanici su na putu. Oni na putu su napustili stari dom te u mislima, riječima i djelima ima duh novoga doma. Tako već živi pravilo stvarnosti, koje je jače od propadajućeg pravila iluzije.

Čudit ćeš se kako si mogao doživljavati iluziju kao stvarnost,
kad nije imala ni trunke sadržaja života.
Kako nisi vidio život u stvarnosti?

Razmjerno spoznaji i njenom prihvaćanju gase se odrazi, a time i svi prslikani odnosi. Cjelina virtualnosti se dijeli, svijet stvarnosti se budi. Pokrenuta sila stvarnosti, nezamisliva ljudskim očima, gluha za pravila virtualnosti, razmiče sve što joj nije ostalo vjerno.

Dolazi tiho poput lopova, mirno poput sunčana dana nakon nevremena. Poput svemirskih voda što se s obzora planina spuštaju u dolinu iluzije i brišu sve pred sobom. Kraj svijeta za nekoga znači mir, a za drugog užas – nastupa jedna i jedina stvarnost. U sredini tornada nezamislivi mir stvarnosti, a iluzija je otjerana iz centra i odlazi prema sve jačoj destrukciji.

Sila stvarnosti automatski postavlja granicu među ljudima. Odjednom više ne postoji samo jedan svijet, već se svjetovi nepovratno odvajaju i odbijaju na bezbroj načina. Odjednom više ne postoji dvoje u jednoj priči – jedan je u stanju proklinjanja – a jedan u stanju odrješenja.