Beskrajna vrijednost

Stvarnost je manja od svega, zato u svojoj iluziji mnogi putuju mimo nje

BESKRAJNA VRIJEDNOST
BESKRAJNA VRIJEDNOST

Sve što se u tebi ugasilo, nestat će iza obzora tvojega svijeta,
Sve u čemu si probudio tračak nade, izaći će na nebu tvojega srca.

Sve je bilo izvana bez pokrića iznutra,
tako si i ti rođen u prividno rođenje bez pokrića.

Ipak je On bez svojega svijeta umro na križu istinskoga i otvorio svijet drugoga svijeta, koji je probudio tračak nade. Mnogima za utjehu, mnogim san svojega svijeta, samo odanima smrt, smrt svojega sveta, a na drugoj strani svijet Istinskoga.

Ne može biti dvoje na mjestu jednoga,
Možeš biti samo ti ili netko drugi kome si ustupio mjesto stvarnosti.

Ti si pojavni oblik nekog odraza, prividno rođenje. Da si zaista rođen, imao bi savršeni mir toga – a ovako te svatko progoni i ti progoniš svakoga preko koga tražiš potvrdu sebe.

»Neka ne zna ljevica što joj radi desnica«, govorio je Isus. Svjesno ne možeš ništa probuditi, svjesno samo tražiš svoju ravnotežu, a u tebi automatski ustaje sve do čega imaš pošten odnos jer sam oživljavaš drugu stranu snagom svoje odanosti.

Pravednost uvijek sudi dvjema stranama, a nepravedna je prema trećoj. Treća ničemu ne sudi, ali sudi pravedno u ime svega jer se automatski rađa unutar jednih u drugima. Čovjek nikad nije mogao uspostaviti pravednost, to može samo život.

Sve dok postoji asimetrija, nema neposrednog dodira sa samim sobom jer netko drugi nosi križ tvojeg nepokrića – križ ničije stvarnosti.

Stvarnost je manja od svega, zato u svojoj iluziji mnogi putuju mimo nje. Da bi stvarnost zaživjela, čovjek se najprije mora zaustaviti, kako bi uopće mogao doći i stati na put nečega. A čovjek se danas više nije spreman zaustaviti ni u čije ime.

Sve zaustavljeno je pred licem stvarnosti. Život samo zaustavlja ljude kako bi sa stvarnošću činili par, ali ni tada mnogi to ne učine jer je za to potrebna potpuna odanost.

Svako prihvaćanje nemoći je molitva i pomaže čovjeku da napusti svoj pojavni oblik. Svijest je u apsolutnom smislu najdublja molitva i samo kad smo svjesni jedni drugih možemo napustiti svoj oblik – oblik mrtvog duha.

Duh oživljava onog koji je napustio svoj oblik.

Čovjek je pojavni oblik u kojem je uhvaćen duh svih oblika i zato je čovjek u grču svih oblika koji su uhvaćeni u njemu. Ostat će svi pojavni oblici jer oni su maternica stvarnoga rođenja ili rođenja živoga duha. Ali i rođenje smrti.

Osmina izvana nije djeljiva, jer je izvor množenja,
osmina u tebi je posljedica podjele koja određuje pojavnost ili oblik.
Onaj koji sačuva oblik, oplodit će podjelu, a koji je napusti, oplodit će množenje.

Život nije zakonitost, već je slučaj isprepleten u zakonitost. Ni vječni život nije zakonitost, već vječni slučaj. Sada si ti nastao nakon slučaja, a zatim će slučaj nastati nakon tebe – ti si zakonitost uhvaćena u slučaj odraza, ali postaješ zakonitost slučaja kojeg si sam uvjetovao.

Svijest je prva i zadnja tajna života. Svijest ćemo imati jedni od drugih – a sami u sebi gubit ćemo se poput slijepaca i nećemo znati ni kuda ni kamo.

Sve odlazi u daljinu, a dolazi ono što je preživjelo jedno u drugome.
Tko odlazi u svoje ime, u tvoje ime ostaje,
A tko odlazi u ime vremena, u ime vječnosti ostaje.

Duh će prijeći na stvarnost, a sve subjektivno bit će bez duha. Neće se razdvojiti ovaj svijet, ali će se razdvojiti sve u njemu po principu vlastitog djelovanja.

Automatski će ustati prave vrijednosti,
vrijednosti koje smo usadili jedni drugima.
Tako će ustati On koji Je svemu dao beskrajnu vrijednost,
a Sam umro na križu bezvrijednosti.