Dodir

DODIR
DODIR


Dok je duša sanjala slobodu,
duh čovjeka je od nekad opterećivala smrću,
a njegovu prisutnost nije ni dotakla.

Duša više ne sanja jer smrt je u duhu pokrivena,
a u osnovi se smrt dotakne svakog čovjeka.
Kako onoga koji ima sve, tako i onoga koji nema ništa.
Prvoga nesnošljivim neprihvaćanjem, a drugoga nježnim dlanom prihvaćanja.
Smrt se dotiče čovjeka neposredno u sadašnjosti.

U duši smo dopuštali, u duhu ćemo biti dopušteni.
Koliko si dopuštao, toliko ćeš biti dopušten.

Dok je duša imala slobodu u svojim rukama, čovjek se uvijek znao kontrolirati, a sada čovjek neće ništa imati u svojim dlanovima, naročito ne samokontrolu, već će se u njegovim dlanovima poštivati pravilo života.

Strpljivošću je čovjek sazrijevao i nosio breme u duhu,
odanošću u duši prihvaćao i odlazio,
sve do dana dok ga smrt ne dotakne u tijelu njegove prisutnosti.

Tko si je uzimao slobodu, nije osjetio smrt jer smrt ne osjeća samu sebe,
osjeća ju život ili onaj koji je život dao, a ne uzeo.

Do sada nisi osjetio ni život ni smrt, postojali su samo fluidi prihvaćanja ili neprihvaćanja smrti.
Sada ćemo jedni po drugima doći u neposredan dodir sa samim sobom i time u neposredan dodir sa životom ili smrću.