Svijet reakcija i svijet sadržaja

Do sada nismo znali ni za život ni za smrt – oboje se tek sada rađa

SVIJET-REAKCIJA-I-SVIJET-SADRZAJA
SVIJET REAKCIJA I SVIJET SADRŽAJA


Kada te pogleda tvoj pas, poklanja ti neuke oči i
neuko srce.

Tada osjetiš dodir blizine i znaš za život.
Umjetni pas, robot ili računalni program neće ništa pomaknuti u čovjeku.
Kad bi se čovjek tražeći blizinu osvrnuo na njih,
pogledom na mrtve oči prošli bi ga trnci.

Čovjek bez ikakve vanjske informacije ne bi mogao preživjeti jer još nije svjestan samoga sebe. Bez ikakve povratne informacije jednostavno bi „smrznuo“. Informaciju mu može dati neki sadržaj, ako nešto voli i za to se daruje – daruje svoje vrijeme, svoje misli, trud i rad. Tako će po unutarnjem odnosu dobiti povratnu informaciju i u njemu se formira sadržaj onoga što voli. Ako je dosljedan i predan te ima dovoljno ljubavi, može se u njemu detaljno formirati neki predmet, glazba, mudrost…

Drugi način na koji čovjek može dobiti povratnu informaciju je da iz drugih izmami reakciju. Tako mu sučovjek, životinja ili predmet iz kojeg isprovocira reakciju, služi kao ogledalo za potvrdu samoga sebe. To rade djeca sa zadirkivanjem pa tako isprovociraju reakcije roditelja za vlastitu ravnotežu. Čovjek bi kroz odrastanje trebao biti u odnosu prema nečemu po pravilu ljubavi i početi rađati unutarnji svijet – svijet sadržaja.

Ako čovjek funkcionira po pravilu reakcija, sučovjek mu služi kao ogledalo – no ono nikada nije potpuno savršeno zbog čovjekovih nasljednih osobina i drugih odstupanja. Zato primaran lovi sekundarnog na sitnicama. Sekundarni uvijek gledaju cjelinu i ne love se za sitnice. Na posljetku, kad sekundarni ispusti ogledalo, samovoljnoj osobi ostaje matematički točno ogledalo koje njemu samome počinje određivati reakcije – misli, riječi i djela.

Temperament određuje dubinu svijesti.

Svijest se kod nekoga ujutro budi u dugom, a kod nekoga u kratkom valu. Čovjek s dugim valom se budi polako i širina njegove svijesti je veća, može obuhvatiti više sadržaja. Svijest temperamentnog čovjeka se budi u kratkom valu te je njegova svijest uska i takav je čovjek po prirodi cjepidlaka.

Čovjeku je dato da unaprijed živi čovjeka,
prije nego što je zaista rođen – u duhu.
Svojim bitkom čovjek je još bio životinja –
netko je tu činjenicu priznao, uzeo ga k sebi, trudio se
i vjerovao u vrijeme čovjeka u sebi,
a netko drugi je preodjeven u čovjeka majstorski odglumio,
dok je u stvarnosti živio životinju u svoj punoći njenih nagona.

Čovjek misli da će zauvijek ostati slobodan, a njegov ga izbor u potpunosti i zauvijek čini robom.

Tok čovjeka tekao je u suprotnom smjeru od toka životinje. Sve dok postoje dva toka, tok životinje će zaustavljati tok čovjeka i tok čovjeka će zaustavljati tok životinje.

Dok je nad čovjekom bdjela nepoznanica čovjeku je unaprijed bio dat kredit, a sad kad nepoznanice više nema, nema ni kredita.

Oni koji primarno žive životinju, kao da voze po suprotnoj traci i iskorištavaju osnovni put, ne znajući da će doći vrijeme kad više neće biti dviju traka. Svijet čovjeka će se u njemu ugasiti i otvorit će se svijet životinja.

Primarni – nekoć životinje u duhu čovjeka, pobit će se međusobno, kad će samo životinje ostati u svijetu životinja. Kad se kredit čovjeka konačno potroši, konačno će nestati u sekundarnom svijetu životinja i u njemu će procvjetati prvi pupoljak živoga čovjeka.

Do sada nismo znali ni za život ni za smrt – oboje se tek sada rađa.

Sveti je Duh počeo izravno djelovati, ali djelovati je počeo i zli duh.

Susret dviju osoba koje na sebe preuzimaju sekundarni položaj, sada izravno budi život u životu – neznajući si poklanjaju oči, srce i tijelo i osjećaju dodir života, ne progovorivši nijednu riječ među njima se automatski uznjiše život. S druge pak strane dvoje primarnih postaju ljudi – roboti, pozdrav će ih smrznuti jer će osjetiti dodir smrti u smrti. Znat će za svijet nikoga i ničega koji će se otvoriti između njih.

Tek kad čovjek osjeti život u životu, znat će za život i njegove neopipljive žive radosti. Teško onima koji će u drugome oplođivati smrt u smrti jer će upoznati grozotu smrti, koja je toliko neopisiva da bi se svatko, ako bi je unaprijed znao, potrudio za svaku minutu svojeg života, sve dokle živi.

Odnos primarnog i sekundarnog čovjeka bit će asimetričan, bez ikakvog suosjećanja, a rezultat će opet biti nula.

Linija koja dijeli planine i doline je postavljena. Sekundarni se već nalaze u planinama nebeskoga kraljevstva i Gospodin ih čuva, bez obzira jesu li odmakli samo za korak ili za kilometar.