Nevidljiva granica

Koliko čovjek doživljava samoga sebe, toliko je u njemu život slijep

NEVIDLJIVA-GRANICA
NEVIDLJIVA GRANICA


Obavijeni nevidljivim granicama jedan drugoga,
a svatko u sebi uhvačeni unutar nevidljivih granica vlastitog,
u prividnom svijetu dvojega bili smo sakriveni ti i ja, djeca jednoga.

U obrani svog života čovjek je izbačen iz svijeta jednoga u dvoje i tek kad stekne povjerenje u život u sebi, Gospodin mu pomaže iz dvojega u jedno. Vlastito znanje je lov jednoga u dvojem koje uvijek izbjegne u treće – samo odanost vodi čovjeka putevima slučaja iz dvojega u jedno.

Vlastito znanje uvijek je samo odjek vlastite stijene iz nevidljive granice svojega svijeta.

Koliko čovjek proživljava samoga sebe, toliko je u njemu život slijep. Postoji tvoje znanje i znanje života u tebi. Samo prihvaćanjem vlastitog neznanje čovjek stupa u trag života.

Iz jednoga sve prati čovjeka, ako čovjek prati jednoga u sebi. Ako u prividnom svijetu dvojega lovi jedno svojega svijeta, dvoje prelazi na njega i paralizira ga, a dvoje u njemu poigrava se s trećim.

Život u tebi je bezgraničan, ako ga ne ograđuješ svojim nepovjerenjem.
Čovjeka ne raspoređuje život, već se čovjek sam raspoređuje prema svojem povjerenju.

U onome koji vjeruje u život, život u njemu ne poznaje granice.

Sve granice su prividne i u stvarnosti ništa ne ograđuju. Sve dok čovjek brani nešto svoje, ostaje u zamci vlastitih granica kojima ograđuje samo sebe od života.

Jedni drugima otvaramo oči ili jedni druge osljepljujemo. Pošten čovjek se trudi maknuti nevidljive granice sučovjeku, a nepošten na njih stavlja slavoluke.

Svi smo rođeni jednaki, a o našem povjerenju ovisi govor života u nama. Uvijek kad na sebe preuzmeš odgovornost i ne prebacuješ ju na druge, progovara život u tebi.

Tvoja prisutnost nosi u sebi bezgraničnu mudrost,
da se sam ne ograničavaš i dijeliš život u sebi s vlastitim usporedbama.
Za smrt je dovoljna polovica dvojega, a za život cjelina jednoga.

Čovjeku je u neznanju dano sve, beskrajna mudrost, točnost… a čim počne loviti svoj obraz u usporedbama prividnoga svijeta gubi moć jednoga ili života u sebi. Čovjek je određivao stanje duha, a sada duh određuje stanje čovjeka.

Nisi ti život, nego je život u tebi.

Pogledaj pticu u letu, cvijet na polju… nisu li puni odanosti životu? Ptice nauče letjeti, biljke niču jer u sebi dopuštaju svu mudrost života koliko ga ima u njima. Kakva bi to bila priroda, kad bi se uzdigla nad životom u sebi?

A čovjek je baš to učinio. U usporedbi vlastitog izašao je iz jednoga i vlastitu pamet stavio ispred pameti života u sebi, vlastitu točnost ispred točnosti života, vlastitu moć ispred moći života …

…i ostao sam iza nevidljivih granica vlastitog koje više ne može prijeći jer su probujale u njegovoj iluziji iznad svega i ograničile život smrću prividnog svijeta.

Nevidljive granice su granice vlastite smrti.
Ne postavlja ih život nego sam čovjek.
Nevidljiva granica je granica između života i smrti
jer život može preći preko svega, samo ne preko tvojih granica.

Sve dok sve pred sobom ne dopustiš kao jedno bez usporedbe, sve pred tobom će te dijeliti na dvoje tvoje vlastite usporedbe.

U uzdanju jedni u druge svaki fluid se gasi pa tako i fluid u usporedbama prividnog svijeta čovjeka, a samo na poljima odanosti mirišu fluidi jednog bezgraničnog svijeta.

Tamo gdje čovjek ustupi svoje mjesto oslobođen je usporedbe – tamo teku fluidi života.

Tamo gdje zauzima mjesto, smrt vlastitih granica u njemu samome.

Svaki vlastiti autoritet je autoritet smrti nad životom, a samo odanost životu dijeli život od smrti.


Čovjek sebi dodaje i životu oduzima,
a samo odani poput poljskoga cvijeća oduzimaju tragove u snijegu vlastitog
i fluidi života u njima oduzetog dodaju vječno proljeće
te brišu nevidljive granice smrti u njima samima.