Apsurd

Normalnost nije u spremnosti na prihvaćanje mudrosti – već u sposobnosti prihvatiti najveću iskrivljenost – najveću ludost

APSURD
APSURD


Prolazilo je vrijeme naše odluke na račun neodređenosti Boga u nama.
Bili smo podijeljeni u nedjeljivom Gospodinu.

Duh ili osmina manifestira se u obliku vremena i prostora. Na tračnicama dijeljenoga stigli smo do osmine ili do nedjeljivog – do duha neodređenosti koji će početi djelovati kao određenje u nama. Duša će zasjesti duh osmine i roditi cjelinu ili će duh cjeline ući i obuhvatiti dušu i zakovitlati ju do osmine.

Na polovici procesa izgubit ćemo točku između odnosa – na drugoj ćemo polovici izgubiti ravnotežu u nama samima. Završen je svaki proces izvan čovjeka, počinje unutarnji proces i ostvarenje vremena apsurda s jedne strane te mudrosti s druge strane.

Toliko mudrosti si razumio, kolikor si apsurda mogao u nečije ime preuzeti na sebe.

U svojoj podjeli smo jedni drugima apsurd – samo pristankom na apsurd ili smrt u sebi, nedjeljivost Gospodina djeluje u nama poput slobode izvan nas. Tko na sebe preuzima apsurd, drugima otvara mudrost.

Svaka je logika zrcalna – sve što se drži vlastite logike, otuđeno je od života ili nedjeljivosti Gospodina. Logika ti je data zato da bi njome mogao prihvatiti nelogiku – a mudrost zato da bi mogao prihvatiti svaki apsurd. U onome tko prihvaća nelogiku, život djeluje kao logika, a tko opstaje u svojem pravilu logike, veže život u sebi.

Svaka vlastita logika osuđuje drugu –

svaki pristanak na vlastitu nelogiku daje drugoj strani slobodu.

Držeći se vlastite pravilnosti postat ćeš još veći glupan, rob vlastitih iluzija – a pristajući na apsurd slobodni put stvarnosti.

Kad bi mogao na sebe preuzeti sav apsurd i bio spreman izgubiti svoje mjesto, razumio bi beskrajnu mudrost i kroz tebe bi tekle vode života. Onaj koji se čvrsto drži svojega, ostaje na mjestu, a život mijenja mjesto i odlazi od njega.

Ili ćeš ti promijeniti mjesto ili će to učiniti život.

Živjeli smo u zrcalu svojega svijeta, a sad se otvorio prozor u svijet kroz kojeg ćemo ući u novi svijet. Koliko ćemo napustiti svoje mjesto, toliko će život ući u nas, odnosno koliko ćemo se držati svojega mjesta, toliko će život od nas odlaziti.

Sve dok se proces događa u duhu nitko neće znati, samo duša po svojoj savjesti naslućuje, a čovjek osjeća svaku neravnotežu sa stvarnošću.

Postojiš točno u sredini između pojavnosti i nepojavnosti i zato si u neprekidnoj tjelesnoj i duševnoj neravnoteži ili kretanju, a vrijeme u tebi stoji sve dok na sebe ne prihvatiš nepojavnost. Dopuštajući pojavnost pokrivaš vlastitu nepojavnost i kad bi čovjek dopustio svu pojavnost, potpuno bi pokrio nepojavnost. Tako čovjek sjeda u svoju nepojavnost ili svoju pojavnost.

Isus je prihvatio sve odredbe i na taj način sjeo u neodređenost – u duh nedjeljivosti Gospodina i čeka pokriće ili prihvaćanje s druge strane.

U Duhu je pokriven život i ugasla su zrcala vremena podijeljenog između »tebe« i »mene«. Tko se zaustavio i poput Njega pristao na sve odredbe, postao je neodređenje ili točka stvarnosti. Po dvoje koje miruje ili neodređenja proteći će vrijeme stvarnosti ili Živoga Života.

Tajna Duha Svetoga je tajna vremena – tok jednoga po drugome.

Samo onaj čovjek koji prihvati svu ludost ovoga svijeta, može u njemu preživjeti.

Svi će se vlastiti putevi izgubiti i čovjeku će se od njih zavrtjeti u glavi jer više nigdje neće biti nikoga koji bi stavio u ravnotežu vlastite puteve. Gdje god opstao u ime nečega ili nekoga, bit ćeš most svemu i svakome tko je i sam opstao na putu bez puta.

Strme su staze vlastite logike i čvrsta su pristajanja na tlu nelogike, a tek kad čovjek napusti svoj svijet i pristane na nelogiku, život otvara svoje dlanove i izravna puteve pred njim.


Ako nam nešto nije logično, ne vidimo razliku.

Mnogi će vidjeti, ali neće razumjeti,
A svi koji razumiju moći će i vidjeti jer će znati u sebi.

Samo oni koji pristaju na nelogiku,
znat će za razliku, iako je neće moći vidjeti.

Život će ležati pred svačijim nogama,
a samo će ga odani vidjeti i uzeti u svoje ruke.