Na rubu sna

Samo snovi pripadaju nama, zato ih tako teško puštamo iz ruku, čak i kad nas dave za vrat

NA-RUBU-SNA
NA RUBU SNA

Ničeg tvojeg nema na ovom svijetu, a sve što smatraš svojim je samo san, a ti si najdublji san, san stvarnoga u nestvarnom kroz nestvarnog u stvarnom.

Čovjek je sam u sebi najgušći, a svemir najređi san, a na rubu svemira, iza kojeg izgleda da više ničeg nema jer s ove strane zaista nema ničega, rub sna iza kojeg se otvara sve kad čovjek prekine sve niti svojega i izađe iz svojega sna na drugu stranu.

Bog je vladar stvarnosti koji te voli stvarnošću svega puštenog iz svojih ruku, a vrag je vladar sna što te mami tvojim tvojega u svojim rukama nestvarnog.

U sebi je sve bez imena, a u odnosu toliko, koliko nečemu dajemo ime.

Ništa ne opstaje samo po sebi i ništa može opstati samo po sebi, zato ničeg nema, samo je zapisano u san nekog imena, a čovjek je najdublji i najgušći san onoga što je bilo, koji nosi u sebi najdetaljniji zapis svega i zato je onaj koji svemu može dati ime.

Čovjek ne zna za svoj san i nikada ne bi znao, jer sam u sebi ne vidi i ne zna ništa.

Samo druga strana nosi snagu imena, a teško je čuti ime vječnog svemira, u potpunosti moraš postati druga strana, da bi druga strana imala snage progovoriti tebi.

Nikad ničeg ne bi bilo, da Netko nije sve pustio iz svojih dlanova i došao na rub sna onoga koji je prije nego jest, znajući da ulazi u tamu na milost i nemilost druge strane.

Stvarnost nije samo na jednoj strani, samo s dviju strana otiska dvoje uliveno u tamu jedno drugog, uvjetuje svjetlost u duhu i duši otvara oči neba, da vode života mogu proteći u dolinu stvarnosti.

Kad u tuđim očima vidiš ono što i u vlastitim, gledat ćeš u stvarnost.


A u snu ostaje ono čega nikad nije bilo,
u krutom saznanju otisaka vlastitih otisaka da bi moglo biti,
ali nikad neće,
jer je ostalo uhvaćeno u rukama stvarnosti nestvarnog.