Tajna svemira

TAJNA-SVEMIRA
TAJNA SVEMIRA

Tajna svemira nije eksplozija ili veliki prasak, već implozija. Zenit implozije je sadašnjost – horizont, površina oceana, koja se iz svake točke vlastitog gledišta proteže neizmjerno okomito u dubine bez dna – u nepojavnost. Sve što je lakše od sile implozije lebdi na površini kao ribarska plutača i ostvaruje se u sadašnjosti kao pojavnost.

Ali sve u sebi nosi imploziju kao sin oca velike implozije – maternice vremena. I sve ima svoju konstantu kao prezime i ime: velika i mala implozija. Ona po dijagonali klizi u prolaznost i kao mačka s pandžama drži se svog krova da ne potone. I sve traži kopno kao brodolomci i udružuje se u formacije. Samo čovjek u središtu oceana stvara sanjska otočja svojih dogmi i zato među svim bićima prolijeva najviše krvi.

Mudrost u očima otkriva da kad gledaš u bezgraničnosti svemira, gledaš u veliku imploziju i tamo tražiš Boga, duha sudbine – (crna tvar). I kada gledaš u beskonačni mikrosvijet, gledaš u svoju malu imploziju kao u svoju dušu – (crna sila velike implozije). No, odani Bogu uzimaju na sebe vlastitu imploziju (malu imploziju), čime zaokružuju površinu kao Zemlja svoja mora … sve dok tamo u središtu kugle velika implozija samo jedne točke susreta ne udruži u treću stranu vlastite implozije: dva kraja u početak vječne zore ili obrnuto.

Svaki original nestaje ako ga kopiraš. Kopije na kopiju telemetrijski bježe, jer ih progone nestajuće kopije. I svaki original telemetrijski oživljava ako ga kopiraju drugi, i ustaje jedan po drugogome u trećoj strani vječnog života.