Odvojen

ODVOJEN
ODVOJEN

 …
Čim se rođen, odvojen si od stvarnosti,
ali samo kroz suosjećanja ostavljaš svoj krug krutosti
i kroz život vraćaš život iz odvojenosti u krug jednoga.

Nije sebičnost razlog prirodne odvojenosti – vlastito odvajanje je razlog sebičnosti. Ali, teško se kroz provaliju sebičnosti ide natrag u jednu stvarnost – stvarnost suosjećanja za sve – jednoga sa svima.

Nije razlog nekompatibilnosti u neusklađenosti, već u vlastitom odvajanu jednog od jednog svega – od biti koja je jedna i jedina svima in svemu. Vlastito odvajanje je jedini razlog sebičnosti, mržnje, ljubomore … ali teško čovjek priznaje vlastitu sebičnost, da bi ga njegove oči mogle ugledati odvojenog od svega i oprostile sebi svoju odvojenost.

Gdje god bježiš, možeš bježati milijunima godina, ali od vlastitog vremena nećeš pobjeći. Čak i ako bi se udaljio milijune godina od svega, zarobljen u dubinama vlastitog jada, ne bi bio sam! Jer s one strane strani tvoje odvojenosti je uvijek Netko s tobom. Onaj koji je stupio na rub ruševina svega odvojenog i život svoj smrt dao, da bi svatko mogao stati ispred lica svoga i oprost odvajanja uzeti kroz lice Njegovo.

Jedni smo drugima to lice i jedni kroz druge vraćamo Njemu lice i On nama. Kada se budemo kao odvojeni potpuno dozvolili, biti čemo vračeni u jednost svega i kao djeca jednoga ponovno zaigrati u blizini stvarnosti i nikad više tonuti u daljine vlastite iluzije.

Međusobno se udaljavamo kroz vlastita nezadovoljstva,
umjesto da se u skromnosti prihvaćamo
i tako dozvolimo jedni druge.

Iz vlastitog nezadovoljstva ljudi nikoga ne puštaju da pored njih prođe. Koliko prihvaćamo, toliko možemo pustiti da prođe pored nas. Sve što je pušteno pored proteče kao život – sve zadržano postaje sve teži kamen nezadovoljstva samim sobom.

Samo onoliko koliko si dopustio da prođe pored tebe, toliko si samog sebe dozvolio u život. Nebrojeno puteva je premalo da bi samovoljni bilo što propustili da mimo njih prođe. Za odanog je samo jedan dovoljan. Jer tisuće je neprihvaćanja jednog prihvaćanja, a samo je jedno prihvaćanje koje otvara tisuće puteva.

Skromnost je ona koja nosi u sebi toplinu i zove u blizine sve što se u bijegu odvojilo u daljine vlastitog. Ljubav ima tisuće lica, ali ostaje jedna i jedina tamo gdje nema ničega odvojenog. Sve dok imaš samo djelić odvojenosti u nepriznavanju, tvoj je kamen preveliki za Kraljevstvo Božje.

Isus je u pustinji iskušavan krunom vlastitog – sa zemljom u iluziji živoga do neba, ali u stvarnosti okamenjenog srca. Ipak, prihvaćajući sve što je odvojeno kao samog sebe, ostao je vjeran stvarnosti i nakon što Ga je okrunila s trnjem. Jer u svijetu odvojenog nije bilo nikog tko bi u Njemu sebe prepoznao, zato ga je ovaj svijet ubio.

Sve ima negdje granicu vlastitog na kojoj se odvaja – svaka usamljenost je posljedica vlastitog odvajanja, a ti prihvati čovjeka kao što tebe prihvača On i bičeš s čovjekom kao što je On s tobom.

U priznanju postaješ par čovjeku, a ne boli u njemu – u nepriznavanju samo boli na putevima vlastitog. Samo u tvom priznavanju te Gospodin vidi i biva s tobom, te je s tobom i sa svima koji kliču u blizine s vlastitim priznanjem, jer to su čuvari Njegove ljubavi.

„Kakvo god lice da imaš, Ja sam s tobom, ne postoji lice kojeg u priznavanju ne mogu prihvatiti“, govori Gospodin. “Jer sve priznato je moja ljubav Jednog – sve nepriznato iluzija, odvojena i neprepoznata u dlanovima života.”